Želim 24-satno primirje tijekom kojega nema silovanja

Želim 24-satno primirje tijekom kojega nema silovanja
PISMA IZ RATNE ZONE
(1976-1989)
Andrea Dworkin
PREUZMIMO DAN*
Želim 24-satno primirje tijekom kojega nema silovanja
1983

Ovo je govor održan na Midwest regionalnoj konferenciji Nacionalne organizacije za promjenu muškaraca u jesen 1983 u St Paulu, Minnesota. Jedan od organizatora ljubazno mi je poslao snimku i transkript moga govora. Magazin pokreta muškaraca, M. ga je objavio. Predavala sam u Minneapolisu. To je bilo prije nego smo Catharine MacKinnon i ja predložile i razvile građansko pravaški pristup pornografiji kao pravnoj strategiji. Puno ljudi iz publike kasnije je postalo ključnim igračima u borbi za taj zakon. Tada ih nisam poznavala. Bila je to publika od otprilike 500 muškaraca, uz poneku ženu. Govorila sam iz bilješki i ustvari bila na putu za Idaho - osmosatno putovanje u oba smjera (zbog loših zračnih veza)- dati jednosatni govor u subotu, vratiti se u nedjelju, ne smijući govoriti dulje od jednog sata ili ću propustiti jedini let za natrag tog dana, morati trčati od podija do automobila za dvosatnu vožnju do aerodroma. Zbog čega bi se militantna feministkinja pod takvim pritiskom zaustavila da pozdravi 500 muškaraca? Na neki način, to je bilo ostvarenje feminističkog sna. Što bi rekla 500 muškaraca kada bi mogla? To sam ja rekla, tako sam shvatila tu šansu. Muškarci su reagirali zamjetnom ljubavlju i podrškom, a također i zamjetnom srdžbom. Oboma. Požurila sam na avion, prvoj obavezi na putu za Idaho. Samo jedan od 500 muškaraca mi je fizički prijetio. Zaustavljen je od zaštitarke (i prijateljice) koja je bila u mojoj pratnji.

Puno sam razmišljala o tome kako da se feministkinja, poput mene, obrati publici sastavljenoj uglavnom od političkih muškaraca koji tvrde da su antiseksisti. Razmišljala sam i o tome treba li biti kvalitativne razlike u govoru kojim vam se obraćam. I tada sam shvatila da nisam sposobna praviti se da zaista vjerujem da takva kvalitativna razlika postoji. Promatrala sam pokret muškaraca tijekom mnogih godina. Bliska sam s mnogim ljudima koji u njemu sudjeluju. Ne mogu doći ovdje kao prijateljica, iako to jako želim. Ono što želim je vrištati: i u tom vrisku imala bih zaglušujući zvuk ženske tišine, te tišine u koju smo rođene jer smo žene i u kojoj nas većina umire.

I kada bi postojala molba ili pitanje ili ljudska adresa u tom vrisku, to bi bilo ovo: zašto ste tako spori? Zašto tako sporo shvaćate najjednostavnije stvari; ne složene ideološke stvari. Te shvaćate. Jednostavne stvari. Klišeje. Jednostavno da su žene ljudi jednakog stupnja i kvalitete poput vas.

I ovo: da nemamo vremena. Mi žene. Nemamo vječnost. Neke od nas nemaju još tjedan ili dan da vi prodiskutirate što god trebate da biste mogli izaći na ulicu i nešto učiniti. Mi smo blizu smrti. Sve žene su. I blizu smo silovanju i veoma blizu batinama. I u sustavu smo poniženja iz kojega za nas nema bijega. Koristimo statistike ne zato da bismo prebrojale ozljede, nego da bismo uvjerile svijet da te ozljede doista postoje. Te statistike nisu apstrakcija. Lako je reći, “Ah, te statistike, netko ih napiše ovako ili onako.” To je točno. Ali slušam o silovanjima, jedno za drugim, jedno za drugim, jedno za drugim, a tako se i događaju. Te statistike meni nisu apstrakcija. Svake tri minute jedna žena je silovana. Svakih osamnaest sekundi jedna je pretučena. Nema ničega apstraktnog u tome. To se događa upravo sad dok govorim.

A događa se iz jednostavnog razloga. Nema ničega kompleksnog i teškog u tom razlogu. Muškarci to rade zbog moći koju muškarci imaju nad ženama. Ta je moć stvarna, konkretna, prenosi se s tijela na tijelo, primjenjuje ju netko tko misli da ju ima pravo primjenjivati, primjenjivati ju javno i primjenjivati ju privatno. To je zbroj i tvar ženske opresije.

To se ne čini 5000 milja daleko ili 3000 milja daleko. To se čini ovdje i to se čini sada i to čine ljudi u ovoj prostoriji i to uz druge suvremenike: naše prijatelje, naše susjede, ljude koje poznajemo. Žene ne moraju ići u školu da bi naučile što je moć. Mi samo moramo biti žene, hodati ulicom ili pokušavati pospremiti kuću nakon što smo predale svoje tijelo u braku i nakon čega više nemamo pravo na njega.

Moć koju primjenjuju muškarci iz dana u dan moć je koja je institucionalizirana. Zaštićena je zakonom. Zaštićena je religijom i religioznom praksom. Zaštićena je sveučilištima, koja su bedemi muške nadmoći. Zaštićena je policijskom silom. Zaštićena je onima koje je Shelley nazvao “nepoznatim zakonodavcima svijeta”: pjesnicima, umjetnicima. Protiv te moći, mi imamo tišinu.

Izvanredna je stvar pokušati razumjeti i suočiti se sa razlogom zbog kojega muškarci vjeruju - i oni vjeruju- da imaju pravo silovati. Muškarci to možda i ne vjeruju kada ih pitate. Neka podigne ruku onaj koji misli da ima pravo silovati. Neće se puno ruku podići. U običnom životu muškarci vjeruju da imaju pravo na prisilni seks, koji ne nazivaju silovanjem. I izvanredna je stvar pokušati razumjeti da muškarci doista vjeruju da imaju pravo udariti i ozlijediti. I jednako je izvanredna stvar pokušati razumjeti da muškarci doista vjeruju da imaju pravo kupiti ženino tijelo za seks: da je to pravo. I veoma je zadivljujuće pokušati shvatiti da muškarci vjeruju da je industrija teška sedam milijuna dolara godišnje koja opskrbljuje muškarce pičkama nešto na što oni imaju pravo.

Na taj se način manifestira muška moć u stvarnom životu. To je ono što teorija o muškoj nadmoći znači. Znači da smiješ silovati. Znači da smiješ udariti. Znači da smiješ ozlijediti. Znači da smiješ prodavati i kupovati žene. Znači da postoji klasa ljudi koji postoje da zadovoljavaju tvoje potrebe. Ti si bogatiji, zato da bi ti one morale prodavati seks. Ne samo na uglovima, nego i na radnom mjestu. To je još jedno pravo koje možeš imati: pravo na seksualni pristup bilo kojoj ženi u svojoj okolini, kad god to želiš.

I sada, pokret muškaraca predlaže da muškarci ne žele vrstu moći koju sam upravo opisala. Ustvari, čula sam i cijele rečenice o tome. Pa ipak, sve je razlogom za ne činjenje ničega povodom činjenice da imaš tu moć.

Skrivanje iza krivnje, to mi je najdraže. Volim to. Oh, strašno je, da, jako mi je žao. Ti imaš vremena za krivnju. Mi nemamo vremena da ti osjećaš krivnju. Tvoja krivnja je oblik pristanka na ono što se neprekidno događa. Tvoja krivnja pomaže da stvari ostanu kakve jesu.

Čula sam posljednjih godina o velikoj patnji muškaraca zbog seksizma. Naravno, čula sam mnogo o patnjama muškaraca tijekom svog života. Suvišno je reći, čitala sam Hamleta. Čitala sam Kralja Leara. Obrazovana sam žena. Znam da muškarci pate. To je novi nabor. Implicitna u ideji da se tu radi o drugačijoj patnji je tvrdnja, mislim, da djelomično patiš zbog nečega što znaš da se događa nekome drugome. To bi uistinu bilo nešto novo.

No vaša se krivnja, vaša patnja, uglavnom svodi na: joj, baš se loše osjećamo. Muškarac se zbog svega osjeća baš loše: zbog onoga što radite, zbog onoga što ne radite, zbog onoga što biste htjeli raditi, zbog onoga što ne biste htjeli raditi ali ipak činite. Mislim da je vaš najveći problem: joj, baš se loše osjećamo. I žao mi je da se osjećate tako loše. I žao mi je da se osjećate tako loše - tako beskorisno i glupo loše - jer postoji razlog zbog kojeg to zaista i jest vaša tragedija. I ne zato što ne možete plakati. I ne zbog toga što nemate prave intimnosti u životima. I ne zato što je oklop s kojim morate živjeti kao muškarci zaglupljujuć: a ne sumnjam da jest. Ali ne mislim na ništa od toga.

Mislim da postoji veza između načina na koji su žene silovane i vaše socijalizacije da silujete i ratne mašine koja vas melje i ispljune: ratna mašina kroz koju prolazite baš kao što žena prolazi kroz Larry Flintovu mašinu za mljevenje mesa na naslovnici Hustlera. Bolje vjerujte da ste upleteni u tu tragediju i da je to i vaša tragedija. Jer ste pretvoreni u malene vojnike dječake od dana kada ste rođeni i sve što učite o tome kako izbjegavati humanitet žena postaje militarizam države u kojoj živite i svijeta u kojem živite. To je također i dio ekonomije protiv koje često prosvjedujete.

I problem je što mislite da je to tamo negdje: to nije tamo negdje. To je u vama. Svodnici i ratni huškači govore u vaše ime. Silovanje i rat nisu toliko različiti. I ono što svodnici i ratni huškači rade jest to da vas čine ponosnima što ste muškarci koji ga mogu podići i snažno zabiti. I oni uzimaju tu akulturiranu seksualnost i stavljaju vas u uniforme i šalju da ubijate i poginete. Ali, ja ne želim reći da je to važnije od onoga što radite ženama, jer nije.

Ali smatram da ako želite vidjeti što ovaj sustav radi vama, onda odatle trebate početi istraživati: seksualne politike agresije; seksualne politike militarizma. Mislim da se muškarci jako boje drugih muškaraca. To je nešto što ponekad pokušavate reći u svojim malim grupama, kao da ćete se, ako promijenite ponašanje jednih prema drugima, manje bojati jedni drugih.

No dokle god je vaša seksualnost vezana uz agresiju i vaš osjećaj humaniteta uz bivanje superiornim drugim ljudskim bićima, i dok je toliko prezira i neprijateljstva u vašim odnosima sa ženama i djecom, kako se ne biste bojali jedni drugih? Smatram da dobro percipirate - bez da ste spremni suočiti se sa time politički - da su muškarci vrlo opasni: jer jeste.

Rješenje pokreta muškaraca za to da učine muškarce manje opasnima jedne drugima kroz promjenu načina na koji se dodirujete i osjećate jedni druge nije rješenje. To je rekreacijski predah.

Ove su konferencije također zabrinute zbog homofobije. Homofobija je veoma važna: veoma je važna za način na koji muška nadmoć funkcionira. Po mom mišljenju, zabrane muške homoseksualnosti postoje da bi zaštitile mušku nadmoć. Učini to njoj. To znači: dokle god muškarci siluju, veoma je važno da budu upućeni na žene. Dokle god je seks prepun neprijateljstva i izražava i nadmoć i prezir prema drugoj osobi, veoma je važno da nisu muškarci ti koji su deklasirani, stigmatizirani kao žensko, slično upotrebljeni. Moć muškaraca kao klase ovisi o održavanju muškaraca seksualno nepovrijeđenih i žena seksualno potrošenih od muškaraca. Homofobija pomaže održanju te klasne moći: ona također pomaže individualnim muškarcima da budu sigurni jedni od drugih, sigurni od silovanja. Ako želite učiniti nešto protiv homofobije, morat ćete učiniti nešto u vezi činjenice da muškarci siluju, i da prislini seks nije incidentan za mušku seksualnost, već je paradigmatska praksa.

Neki su od vas veoma zabrinuti zbog jačanja desnice u zemlji, kao da je to nešto nevezano za feminizam ili pokret muškaraca. Vidjela sam jednu ilustraciju koja je to lijepo povezala.  Bila je to velika slika Ronalda Reagana kao kauboja sa velikim šeširom i pištoljem. Pisalo je: “Pištolj u svakoj utoci; trudnica u svakoj kući. Učinimo Ameriku ponovo muškarcem.” To su politike desnice.

Ako vas je strah uzleta fašizma u ovoj zemlji - i bilo bi vrlo budalasto da vas nije - morate shvatiti da je korijenski problem u vezi sa muškom nadmoći i kontrolom žena; seksualnom pristupu ženama; ženama kao reproduktivnim robljem; privatnim vlasništvom žena. To je program desnice. To je moralnost o kojoj pričaju. Na to misle. To žele. I jedina opozicija njima koja nešto vrijedi je opozicija muškom vlasništvu nad ženama.

Što uključuje činjenje nečega po ovom pitanju? Pokret muškaraca se čini zaglavljenim na dvjema točkama. Prva je da se muškarci ne osjećaju baš jako dobro u vezi sebe samih. Kako biste i mogli? Druga je da muškarci prilaze meni i drugim feministkinjama i kažu: “To što govorite o muškarcima nije istina. Nije istina o meni. Ja tako ne osjećam. Ja se protivim svemu tome.”

A ja kažem: nemoj to govoriti meni. Reci to pornografima. Reci svodnicima. Reci ratnim huškačima. Reci opravdavačima silovanja i onima koji slave silovanje i ideolozima silovanja. Reci to piscima koji misle da je silovanje divno. Reci Larryu Flintu. Reci Hughu Hefneru. Nema svrhe da to govoriš meni. Ja sam samo žena. Ja ništa ne mogu učiniti oko toga. Ti muškarci smatraju da govore u tvoje ime. Oni su u javnom prostoru i kažu da predstavljaju tebe. Ako to nije tako, onda im bolje to daj do znanja.

A tu je i privatni svijet mizoginije: ono što znate jedni o drugima; što govorite u privatnim životima; izrabljivanje koje gledate u sferi privatnosti; veze zvane ljubav, utemeljene na eksploataciji. Nije dovoljno pronaći putujuću feministkinju na cesti, prići joj i reći: “Joj, kako ja to mrzim.”

Recite to svojim prijateljima koji se tako ponašaju. A postoje i ulice na kojima to možete reći jasno i glasno, gdje možete utjecati na institucije koje održavaju to zlostavljanje. Ne sviđa ti se pornografija? Voljela bih vjerovati da je to istina. Vjerovat ću kad te vidim na ulici. Vjerovat ću kada vidim organiziranu političku opoziciju. Vjerovat ću kada svodnici ostanu bez posla jer više nema konzumenata.

Želite organizirati muškarce. Ne morate tragati za problemima. Problemi su dio tkanja vaše svakodnevice.

Želim vam govoriti o jednakosti, što ona jest i što znači. To nije samo ideja. To nije samo neka bljutava riječ koja prerasta u sranje. Nema nikakve veze sa izjavama poput: “O, pa to se događa i muškarcima.” To nije jednakost za koju se mi borimo. Mogle bismo promijeniti strategiju i reći: pa, ok, mi želimo jednakost; zabit ćemo nešto u muško dupe svake tri minute.

Nikada to niste čuli od feminističkog pokreta, jer za nas jednakost ima pravo dostojanstvo i važnost - to nije neka glupa riječ koja se može izokrenuti i učiniti glupom kao da nema pravog značenja.

Kao način prakticiranja jednakosti, nekakva neodređena ideja o napuštanju moći je beskorisna. Neki muškarci imaju neodređene ideje o budućnosti u kojoj će se muškarci odreći moći ili će se muškarac individualno odreći neke privilegije koju ima. To također nije ono što je jednakost.

Jednakost je praksa. Ona je akcija. Način života. Društvena praksa. Ekonomska praksa. Seksualna praksa. Ne može postojati u vakumu. Ne možete ju imati u domu ako, kada ljudi napuste dom, on bude u svijetu svoje nadmoći bazirane na postojanju njegovog kurca, a ona bude u svijetu poniženja i degradacije jer je percipirana kao inferiorna i jer je njena seksualnost prokletstvo.

Ne kažem time da pokušaj prakticiranja jednakosti u domu nije važan. Važan je, ali nije dovoljan. Ako volite jednakost, ako vjerujete u nju, ako je to način na koji želite živjeti - ne samo muškarci i žene u zajedničkom domu, već i muškarci i muškarci i žene i žene u zajedničkom domu - ako je jednakost ono što želite i do čega držite, tada se morate boriti za institucije koje će ih učiniti društvenom stvarnošću.

To nije samo stvar vašega stava. Ne možete samo zamisliti i učiniti stvarnim. Ne možete pokušavati ponekad, kad vam ide u korist, a odbacivati ostatak vremena. Jednakost je disciplina. Način života. Politička je neophodnost stvoriti jednakost u institucijama. I još jedna stvar u vezi jednakosti je da ne može postojati u suživotu sa silovanjem. Ne može. I ne može postojati u suživotu sa pornografijom ili ekonomskom degradacijom žena na ikojoj razini, na ikoji način. Ne može biti u suživotu jer je u svim tim stvarima implicitna inferiornost žena.

Želim vidjeti da se ovaj pokret muškaraca posvetio dokidanju silovanja jer je to jedina značajna posveta jednakosti. Zapanjujuće je da u našim svjetovima feminizma i antiseksizma nikada ne razgovaramo ozbiljno o silovanju. Zaustavljanju. Stopiranju. Ne više. Ne još silovanja. U pozadini naših umova, držimo li ga se kao neizbježnog posljednjeg utočišta biološkog? Mislimo li da će uvijek postojati bez obzira što mi radili? Sve naše političke akcije su laž ukoliko nismo posvećeni dokidanju prakse silovanja. Ta obaveza mora biti politička. Mora biti ozbiljna. Mora biti sistematična. Mora biti javna. Ne smije biti samozadovoljavajuća.

Stvari koje pokret muškaraca želi su stvari koje vrijede. Intimnost vrijedi. Nježnost vrijedi. Suradnja vrijedi. Pravi osjećajni život vrijedi. Ali ne možete to imati u svijetu silovanja. Dokidanje homofobije vrijedi. Ali ne možete to raditi u svijetu silovanja. Silovanje stoji na putu svake posebno od riječi koju kažete da želite. I znate što mislim pod silovanjem. Sudac ne mora ući u ovu prostoriju i reći da su prema statutu takvi i takvi elementi dokazivanja. Govorimo o bilo kojoj vrsti prinudnog seksa, uključivo seks prinuđen siromaštvom.

Ne možete imati jednakost ili nježnost ili intimnost dokle god je silovanja, jer silovanje je teror. To znači da dio populacije živi pod prijetnjom terora i pravi se - da vam udovolji i umiri vas - da nije tako. Dakle, nema iskrenosti. Kako bi je i moglo biti? Možete li zamisliti kako je živjeti kao žena iz dana u dan pod prijetnjom silovanja? Ili kako je to živjeti sa stvarnosti?  Želim vidjeti da koristite ta legendarda tijela i tu legendarnu snagu i tu legendarnu hrabrost i tu nježnost koju kažete da imate prema ženama; a to znači protiv silovatelja, protiv svodnika, protiv pornografa. To je nešto više od osobnog odricanja. To znači sistemski, politički, aktivan, javni napad. A toga je bilo jako malo.

Došla sam ovdje zato što ne vjerujem da je silovanje neizbježno ili prirodno. Da vjerujem, ne bih imala razloga doći. Da vjerujem, moja politička praksa bi izgledala drugačije nego sada. Jeste li se ikada zapitali zbog čega nismo krenule u oružani napad na vas? To nije zbog manjka kuhinjskih noževa u zemlji. To je zato jer vjerujemo u vašu čovječnost, unatoč dokazima o suprotnom.

Ne želimo odrađivati posao pomaganja vama da povjerujete u svoju humanost. Ne možemo to više raditi. Oduvijek smo to pokušavale. Uzvraćeno nam je sustavnom eksploatacijom i sustavnim zlostavljanjem. Morat ćete to od sada raditi sami i to znate.

Sram muškaraca pred ženama je, smatram,  prikladan odgovor i na to što muškarci rade i na to što ne rade. Mislim da vas treba biti sram. Ali ono što sa tim sramom radite je da ga koristite kao izgovor da nastavite raditi što radite i ne radite ništa drugo; a morate prestati. Morate prestati. Vaša psihologija je nevažna. Koliko ste povrijeđeni je jednako nevažno koliko je nevažno i koliko smo mi povrijeđene, na kraju. Da sjedimo u krugu i samo razgovaramo o tome koliko nas je silovanje povrijedilo, mislite li da bi bilo išta od promjena koje ste vidjeli u ovoj zemlji u zadnjih petnaest godina? Ne bi ih bilo.

Kao feministkinja, nosim silovanja svih žena s kojima sam razgovarala proteklih deset godina sa sobom. Kao žena, nosim svoje vlastito silovanje sa sobom. Sjećate li se slika evropskih gradova koje ste vidjeli, u vrijeme kuge, sa kolima koja su išla i prikupljala leševe? Eto tako je znati o silovanju. Hrpe i hrpe i hrpe tijela koja imaju živote i ljudska imena i ljudska lica.

Govorim u ime mnogih feministkinja, ne samo u svoje, kada vam kažem da sam umorna od onoga što znam i neopisivo tužna zbog onoga što je ženama učinjeno do sada, do 14:24 na današnji dan, na ovome mjestu.

I želim jedan dan predaha, dan odmora, dan u kojem nema novih tijela na hrpi, dan u kojem neće biti nove nadodane agonije, i molim vas da mi to date. I kako bih mogla tražiti manje: to je tako malo. I kako biste vi mogli ponuditi manje: to je tako malo. Čak i u ratovima postoji primirje. Idite i organizirajte primirje. Zaustavite svoju stranu na dan. Želim dvadesetčetverosatno primirje tijekom kojega neće biti silovanja.

Izazivam vas da pokušate. Zahtijevam da pokušate. Ne smeta mi ni da vas preklinjem da pokušate. Što bi drugo bila svrha vašeg prisustva? Što bi drugo moglo biti značenje ovog pokreta? Što bi drugo bilo tako važno?

I toga dana, dana primirja, dana kada ni jedna žena nije silovana, počet ćemo sa istinskom praksom jednakosti, jer ne možemo započeti prije tog dana. Prije tog dana to ne znači ništa jer je ništa: nije stvarno; nije istina. Ali toga dana postaje istina. I tada ćemo, umjesto silovanja, mi - muškarci i žene, po prvi puta iskusiti slobodu.

Ako vaš koncept slobode uključuje postojanje silovanja, u krivu ste. Ne možete promijeniti ono što tvrdite da želite. Što se mene tiče, ja želim iskusiti samo jedan dan prave slobode prije nego umrem. Ostavljam vas ovdje da učinite to za mene i za žene za koje tvrdite da ih volite.

*TAKE BACK THE DAY (prevedeno prema sugestiji Lepe Mlađenović kao referenca na Preuzmimo noć marševe s kojima su feministkinje u Srbiji započele u studenome 1995., nakon Daytonskog primirja)

Izvor teksta (engleski): http://www.nostatusquo.com/ACLU/dworkin/WarZoneChaptIIIE.html

Prevela Ksenija Kordić

Tagovi: dworkin, silovanje, muško nasilje