Bura u menstrualnoj čašici

Povodom nedavno postignutog uspjeha saborske zastupnice iz redova SDP-a Sabine Glasovac, kada je vladajući HDZ prihvatio njen amandman i time omogućio program besplatnih jednokratnih higijenskih uložaka u hrvatskim školama i sigurnim kućama, na "feminističkoj sceni" (odnosno Facebook stranici naše organizacije) došlo je do niza neočekivanih reakcija i sukoba, prije svega potaknutih mojom kritikom koja glasi ovako:

Iz ove perspektive i s ovim iskustvom, shvaćam da sam nehotice tekstom implicirala da želim da se djevojčicama ne daju jednokratni ulošci, već samo menstrualne čašice i platneni, što bi u ovome trenutku bilo doista preidealistično.
No, kako status i jest napisan iz idealističke perspektive, ostavio je prostor za razumnu sumnju u to da doista smatram da je trenutno moguće ukinuti jednokratne uloške i podijeliti menstrualne čašice svim ženama. Osim toga, svaka sumnja u navedeno otklonjena je tijekom daljnje rasprave ispod statusa, gdje nedvosmisleno izražavam(o) podršku ideji besplatnih jednokratnih uložaka u školama i skloništima, uz ogradu da bi djeci i ženama u skloništima trebalo omogućiti korištenje i menstrualnih čašica i platnenih uložaka.

Međutim, kako obično biva kada se plasira nepopularna kritika popularnih mjera, rasprava tu nije stala, već je u komentarima nastao potpuni kaos i nagomilavanje, što zbog učitavanja nepostojećih tvrdnji, što zbog upornog ignoriranja pojašnjenja statusa, što zbog “tona”, što zbog temeljnog neslaganja s idejom da bi menstrualne čašice i platneni ulošci trebali i mogli (jednoga dana) biti jedina rješenja za menstrualnu higijenu, a jednokratni ulošci relikt “barbarske” prošlosti.

Kap koja je prelila čašicu

Teško je odabrati koja je od navedenih primjedbi najspornija, no s obzirom na to da je ranije opisana nezgrapnost u tekstu vrlo brzo razjašnjena, odabrat ću onu o ekološkom načinu razmišljanja o menstrualnoj higijeni kao neprihvatljivom, klasno neosjetljivom i uvredljivom, pogotovo za djecu i općenito siromašne, dok su eko-aktivistkinje iskarikirane u Marije Antoanete koje bi djeci davale kolače, dok ova nemaju kruha.

Temeljni problem s ovim stavom je u tome što je već iz samoga teksta statusa jasno da ekološki moment nije uopće iskazan kao primarni, već se upravo ekonomski nalazi na prvom mjestu.
Veoma je neuvjerljivo promovirati jednokratne uloške kao jeftiniju opciju, kada jedna menstrualna čašica svakoj ženi može uštedjeti oko 2800 uložaka. To prevedeno u kune znači da će prosječna cijena čašice od 200 kuna, zamijeniti prosječnu cijenu od 5600 kuna za jednokratne uloške.
Doista, nitko ne može tvrditi da jednokratni ulošci nisu skupi i da nisu tipično manipulativan proizvod za jednu upotrebu, koji  stvara ovisnost konzumenta o instant rješenju i generira tone nereciklabilnog otpada godišnje. Pa kako taj argument odmah pada vodu, ostaje onaj o nedostupnosti čašica i platnenih uložaka, iako se nalazimo usred rasprave o mjeri koja bi trebala omogućiti upravo dostupnost higijenskih potrepština. I upravo u tome je razočaranje u zakonodavce koji bi mjere i politike mogli i trebali osmišljavati ne kao palijativna i izolirana rješenja, nego holistički - barem pokušati zahvatiti i ekonomski i ekološki aspekt odjednom, kada već imaju priliku.

Iako je ekologija u samoj srži feminizma, jer prema Mary Daly: “Ono što muškarci čine drveću, odraz je onoga što čine ženama.”¹, postoje tendencije da se feminizam razdvoji od ekologije, kao i da se oslobođenje žena razdvoji od klasne borbe. Bilo da takve pobude dolaze iz tzv. real-političkih, a ustvari liberaliziranih i od kapitala kooptiranih sfera, bilo da dolaze od onih koji negiraju stvarnost muške nadmoći uopće, pa time minoriziraju i feminizam u ime viših (klasnih, ekoloških) ciljeva, radi se o tendencijama koje moramo ozbiljno shvatiti i protiv kojih se trebamo boriti svim dostupnim sredstvima. Jer je klasna borba ujedno i feministička borba, zato je i ekologija oblik klasne i solidarnosti među ženama - žene su većina među najsiromašnijima, a najsiromašniji snose najgore posljedice konzumerističkog prenemaganja privilegiranih, klimatskih promjena i otpada koji šaljemo zemljama trećeg svijeta.

I dok doslovno nitko nikada nije prigovorio mnogim humanitarnim akcijama kojima se menstrualne čašice slalo i šalje u Afriku, područje notorno znano po nedostatku tekuće vode, kada netko na tu ideju dođe u hrvatskom kontekstu, stječe se dojam da je Afrika zemlja vodnog bogatstva, a Hrvatska subsaharsko područje u kojem stanovnici jedva da su čuli za sapun. 
Tako će neke prigovoriti da su školski wc-i nedovoljno higijenski za alternative ulošcima (kao da ruke ne treba prati i prije i poslije stavljanja jednokratnog uloška), te da neka djeca nemaju gdje niti oprati platnene uloške, odjeću, etc. Pa iako sigurno postoje i djeca koja žive u takvim uvjetima, treba li se mjera usredotočiti na zahvaćanje prosječne većine, koja vjerojatno kod kuće, unatoč siromaštvu, ima tekuću vodu, štednjak i/ili veš-mašinu, ili na one koje nemaju ništa od navedenog? Što ćemo, u tom slučaju, s djevojčicama koje ne posjeduju niti gaćice, na što će one zalijepiti jednokratni uložak? Da li je i tekuća voda, za ove sklonije apsurdnim zaključcima, znak ekonomske privilegije?

Izvor slike: bayer.com

Ako je, na kraju krajeva, mjera namijenjena svoj djeci, a ne samo ekstremno siromašnoj, zašto ne bi djevojčice s “privilegijom” tekuće vode i veš-mašine mogle koristiti čašice i platnene uloške?

Ova argumentacija poprima još jedan oblik kroz optužbu da se nuđenjem ekološki/ji/h rješenja djeci, djecu okrivljuje za zagađenje i stvara im nepotrebno životno opterećenje.
Ali djeca de facto proizvode otpad, kao što su i punokrvni članovi konzumerističkog društva! No, budući da su djeca, odgovornost nije na njima, nego na onima koji o njima vode brigu, a to je cijelo društvo, a posebno bi to trebali biti političari.
Kako uopće možemo očekivati da odrastu u odgovorne ljude, ako im ne pružimo znanja i rješenja koja očekujemo da kao odrasli primjenjuju? Ako ne možemo djevojčicama objasniti njihovu ulogu u očuvanju eko-sustava, kako ćemo objasniti dječacima njihovu ulogu u uništenju seksizma? Budući da su neki od najborbenijih eko-aktivista upravo mladi ljudi, a posebno djevojčice, zašto ih podcjenjujemo i patroniziramo???

Navedeni argumenti bi se mogli nazvati temeljno konzervativnima, jer a priori odbijaju svaku mogućnost primjene bilo kojeg rješenja osim onog najlakšeg, najskupljeg i najkonvencionalnijeg, pritom smatrajući samu djecu objektima, a ne društvenim subjektima i pokretačima promjene. 

Zavirimo u menstrualnu čašicu

Drugi dio kritika nadišao je temeljni okvir rasprave i zabrinuo se oko praktičnosti i uopće mogućnosti korištenja menstrualne čašice kod tinejdžerica. 

Tu se pojavio i neočekivano frojdovski moment, jer su one najzapjenjenije isticale kako čašicu doživljavaju penisom, njeno umetanje u vaginu penetracijom, a naš prijedlog o poklanjanju čašica - razumije se - silovanjem.

I iako se ta sveprisutna asocijacija pojavljivala i u suptilnijim oblicima, poput onog o "prevelikoj krhkosti djevojčica", to ju ne čini ništa manje zapanjujućom!

Nesputano imaginiranje o čašici kao umjetnom penisu dovelo nas je do još važnijeg otkrića, a to je da postoji ogromna zabrinutost za stanje tinejdžerskog himena i to baš na "feminističkoj sceni".

Ukoliko vas zanima mišljenje naših ginekoloških stručnjakinja o menstrualnoj čašici, pročitajte OVAJ članak.

Naravno, sasvim je dovoljno suočiti se sa svim tim komentarima u kojima se čašica izjednačava s penisom da se shvati da menstrualna čašica još dugo neće biti realistična opcija za naše djevojčice. Ali to nije tako zbog njihove krhkosti i tobožnje nepraktičnosti čašica, nego zbog zatucanosti ovoga društva koje još uvijek očuvanje himena smatra važnijim od svih onih dobrobiti koje nam daje genijalan ženski izum - menstrualna čašica.

Menstrualna čašica previše

No, ćudoređe nije ispucalo sve svoje adute u penisu, već nam je zamjeren i ”ton” kritike. ”Mogla si to ljepše napisat!”, ”Što nisi poslala mail Sabini?”, ”Ponašaš se ko muško!”, ”Ovako se ne educira!”, ”Siluješ me svojim odgovorima”, pljuštalo je u replikama.

Pa iako ni u statusu ni u našim naknadnim komentarima nije bilo ničega što bi degradiralo diskusiju - osobnih napada, vrijeđanja, vulgarizama, zamjena teza, učitavanja i svega onog čime je obilovala upravo suprotna strana - ćudoredna policija zamjerila je na asertivnom tonu i nedovoljnoj zahvalnosti iskazanoj gospođi Glasovac i HDZ-u, koji su, valjda, premalo plaćeni za svoj rad, pa im je nužno potrebna i apsolutna afirmacija svih zainteresiranih aktera.

Da sumiram, počinile smo dobro poznat ženski grijeh - naš govor nije bio dovoljno ženstven, dovoljno udvoran, dovoljno skroman, a zaboravile smo se i osmjehnuti. 

Femininizacija² ženske aktivističke scene zamjetna je i prolazi ispod radara svake kritike, ako kritika uopće i postoji, a to i ne čudi, kad je od ženske solidarnosti i prava na glas i stav, važnije čoporativno policajčenje oko neženstvenog tona.

U skladu s time je i naša krajnje blasfemična tvrdnja da je "djevičanstvo patrijarhalni konstrukt" osvanula kao boldani naslov na jednom portalu. Ali kako je ideja u barem jednakoj mjeri kao mainstream populaciju zaprepastila i našu "feminističku scenu", nameće se zaključak da bi "sceni" možda i koristilo razdjevičenje, naravno, intelektualno.

Screenshot: dnevno.hr

Utopila nas u menstrualnoj čašici

I točno tu završava “velika rasprava na feminističkoj sceni”, kako je ova haranga prozvana od gospođe Veljače u njenom "solidarnom" jutarnjem manifestu protiv ove organizacije i radikalnog feminizma općenito.
Jer, gledajte, što da se radi u sezoni kiselih krastavaca, nego od muhe slona, od feministkinja fanatike s vilama, a od menstrualne čašice sredstvo za silovanje?

Kako su feministkinje, a naročito one koje sebe bez ispričavanja zovu radikalnima, uvijek pogodna meta, rado smo viđena tema na repertoaru raznih probuđenih influenser/ic/a i svih onih željnih lakih bodova u Facebook kulturalnim ratovima, ali i onima pragmatičnijima, koji svoje poene ovog tipa skupljaju kod političara.

I iako smo već odavno ustanovile da je bilo kakva rasprava na feminističkoj sceni čisti eufemizam za lov na vještice, sve je zamjetniji još jedan fenomen, a to je onaj u kojemu osobe s pristupom medijskom prostoru, novinari, kolumnisti, etc, koriste taj prostor da bi pozivali na odgovornost aktiviste koji kritiziraju političare i istovremeno branili političare od kritike aktivista.

Tako unatoč tome što smo mjeru, za koju smatramo da se lako može poboljšati, podržale, čak i velikim slovima (i još posebno izjavom objavljenom u tekstu tankoćutne gospođe Veljače), te izrazile zadovoljstvo što će djevojčice dobiti ikakvu pomoć, uz napomenu da su čašice prije svega jeftinije od uložaka, a tek onda i ekološkije; ona je, u maniri majmuna s prekrivenim ušima, ipak alarmirala sve organizacije kojih se mogla dosjetiti o nepostojećoj sabotaži amandmana i tobožnjem nametanju ekoloških rješenja, te objavila svoju zabrinutu tiradu na dvije stranice Jutarnjeg lista, istovremeno nas nazivajući marginalnom grupom eko-fanatika sukobljenih sa stvarnošću, kao i onu koja je dovoljno moćna da ugrozi nezapamćen politički uspjeh jedne SDP-ovke. Zanimljivo!

I tako su Banski dvori još jednom spašeni od najezde povampirenih radikalki. Barem za sada. Živjele!

Ksenija Kordić

¹Mary Daly; Quintessence...Realizing the Archaic Future; 1998.

² Femininizacija, poženstvljenje - razlikujemo od pojma "feminizacija" koji označava veći udio žena u nečemu. "Femininizacija" se odnosi na porast društveno nametnutog poželjnog ponašanja za žene, femininosti, ženstvenosti.