Carol Hanisch: Koji je bolji način za poraziti žensko oslobođenje nego zbrkati definiciju žene?

Carol Hanisch: Koji je bolji način za poraziti žensko oslobođenje nego zbrkati definiciju žene?
Carol Hanisch jedna je od prvih radikalnih feministkinja, a bila je i veoma utjecajna članica New York Radical Women i Redstockings organizacija.
Još uvijek izrazito aktivna, Carol ima vlastiti web-site na kojem možete pronaći njene tekstove, a trenutno je i jedna od urednica blogzina Meeting Ground on Line, za žensko oslobođenje i radne ljude.

Veoma smo zahvalne na prilici da joj postavimo neka pitanja.
Englesku verziju intervjua pronađite ovdje.
 
Sastavila si pamtljiv feministički slogan „osobno je političko”, argumentirajući protiv individualističkog pristupa uvjetima u kojima žene žive pod patrijarhatom, posebno se zalažući protiv „terapije” kao lijeka. Ne može se previdjeti da suvremeni razvoj rodnih politika ide upravo u suprotnom smjeru, i to do ekstrema (uz apsurdnu patologizaciju i medikalizaciju rodno ne-konformnih ljudi, osobito mladih butch lezbijki), izvrćući cijelu feminističku teoriju naopako. Kako se to moglo dogoditi?

Voljela bih započeti objašnjenjem da ne tvrdim da sam sastavila slogan „osobno je političko”, kao što se često smatra. Napisala sam rad na tu temu koja ga objašnjava i koji je bio prvi zapis o tom konceptu. Također bih htjela primijetiti da nisam, niti koristim, termin „patrijarhat” da bih opisala sustav muške dominacije/nadmoći u kojoj nas većina u Sjedinjenim Državama i svijetu trenutno živi. Postoje iznimke, uglavnom u religijama i kultovima, koje su doista „vladavina oca”, što je stvarno značenje patrijarhata. Korištenje termina za opisivanje naše trenutne situacije uglavnom je zbunjujuće. Korisnici i sudionici u opresiji žena nisu samo očevi, već muškarci općenito, kao i kapitalistički vlasnici.

Kako smo došle od zagovaranja kolektivne borbe do individualizma je duga, 50-ogodišnja, priča, koju je možda najbolje opisati kao nemilosrdnu reakciju protiv ženskog oslobodilačkog pokreta (Women’s Liberation Movement op. prev.), a posebno njegovih radikalki. Ta je reakcija došla od nekih muškaraca (i žena), iz medija, iz vlade, korporacija i čak i iz CIA-e. Oblikovala se kroz izbjegavanje, izoliranje, podjele, kažnjavanje, odbijanje potpore, kooptaciju i druge oblike marginalizacije radikalnih feministkinja i radikalno feminističke teorije. Nastala je zamjenom žensko-osloboditeljske teorije i kolektivne borbe povratkom na svaku ženu zasebno. Nisu nas zatvarali i ubijali, ali jesu pronašli način da dobrim starim individualizmom zamijene slobodu za sve. Knjiga Redstockingsica iz 1970. - Feministička revolucija, analizirala je mnogo toga, upravo nakon što smo i počele sve to uvelike doživljavati. Knjigu je otkupio Random House, cenzurirao, nije ozbiljno promovirao i ubrzo prepustio smrti. Ali još se uvijek može skinuti sa web-sitea Redstockingsica.

Moram reći da je reakcija koja se podigla protiv ženskog oslobodilačkog pokreta bila usmjerena i protiv svih drugih radikalnih pokreta 60-ih, pošto je kapitalistička klasa tražila način da povrati snagu koju je izgubila. Bilo je teško svima, ali na različite načine. Nekoliko vođa crnačkog oslobodilačkog pokreta (Black Liberation Movement, op. prev.) uhićeno je ili ubijeno. Radnički pokret je ugušen sudskim presudama i novim zakonima koji su štitili kapitalističke vlasnike, te intenziviranim potkupljivanjem sindikalnih vođa.

Akademija je postala raj mnogim vođama društvenih pokreta. Pobunjeni studenti odlučili su da neće samo doprinositi revoluciji radničke klase, nego da oni i jesu revolucija. Otada su mnogi zauzeli pozicije u liberalnim strankama ili na akademiji gdje idu niz struju da bi opstali. Pronašavši ugodan posao, postali su suglasni s formulacijama, podučavanjem i izvozom okljaštrene povijesti radikalnog pokreta i rasprostranjene teorije koja je pomogla u zakopavanju radikalnih ideja i organizacija koje su im omogućile da nastanu. Jedna od najštetnijih takvih teorija je postmodernizam, kombinacija ništa-ne-znam-izma i metafizičkog. Materijalistička objašnjenja i istina izletjeli su kroz prozor.

Što misliš o ženskoj privatnosti (više-manje nepostojećoj) i kakav je odnos privatnog i osobnog?

Privatno je suprotnost od javnog. Svatko bi trebao imati pravo na privatnost kada je u pitanju vlastito tijelo, ali „osobno” se mora razmatrati u svom kontekstu. U ranim formativnim danima Ženskog oslobodilačkog pokreta, često smo bile kritizirane s ljevice, uključujući i mnoge žene, da tratimo vrijeme na „osobne” probleme umjesto da se bavimo „političkim radom”. Odbijali su vidjeti te probleme kao pravo na odluku o imanju djeteta, o nošenju suknji, visokih potpetica i šminke, jesmo li dobivale seksualno zadovoljenje od svojih partnera, jesu li muškarci dijelili kućanske poslove, je li skrb za djecu bila dostupna 24 sata, kao političke probleme. Ponekad su se složili oko potrebe za dječjim vrtićima i jednakim plaćama za jednak rad, te desegregacije nekih poslova, ali su naše zahtjeve za prestankom tlačenja žena u našim svakodnevnim životima smatrali „osobnim”, a ne problemima vrijednima političke aktivnosti.

Privatnost poprima politički značaj kada se radi o organiziranju. U ranim danima radikalnog feminizma morale smo se boriti da držimo muškarce podalje od žensko-oslobodilačkih sastanaka. U početku su nas nazivali pogrdnim imenima i pokušavali ući na naše sastanke. Morale smo uspostaviti pravo žena na sastajanje bez muškaraca. U sjajnom radu (također objavljenom u Feminističkoj revoluciji), „Separate to Integrate” („Odvoji da integriraš”, op. prev.)  Barbara Leon objašnjava:
„Ranih i sredinom 1960-ih, žene aktivne u radikalnom pokretu započinjale su s akcijama koje su se suprotstavljale muškoj nadmoći u njihovim organizacijama i propitivale načine rada s muškarcima na bazi jednakosti… Od 1967. nadalje, neovisne žensko-oslobodilačke grupe - grupe žena i za žene - počele su nastajati. Rane utemeljiteljice odgovarale su izravno na neuspjeh, a ponekad i izrugivanje, kojima su dočekane u svojim nastojanjima da otvore pitanja ženskog oslobođenja u integriranim grupama pokreta. …
Ženski je pokret na istom mjestu i danas (1975.). Možemo prihvatiti lakši put prihvaćanja segregacije, ali to znači odustajanje od ciljeva zbog kojih je pokret stvoren. Reakcionarni separatizam bio je način da se zaustavi utjecaj feminizma. I građenje odvojene baze moći, i pritisci ka integraciji, neophodni su za pobjedu ženskog oslobođenja. Ženske grupe su progresivne samo dotle dok im je svrha da sebe učine nepotrebnima."

Kao žena koja je oduvijek bila beskompromisna feministkinja i ljevičarka, kako vidiš odnos između feminizma i ljevice?

Žene su, i oduvijek jesu, bile aktivne na ljevici, iako naš posao nije bio prepoznat i gurane smo u pozadinu. 1968. izbačena sam iz ljevičarske grupe koju sam jako voljela jer nisu mogli prihvatiti rastući ženski oslobodilački pokret u koji sam bila potpuno uključena. To mi je slomilo srce, ali nisam potpuno odustala od ljevice. Dolazim iz obitelji niskih primanja i bila sam predana pobjedi radničke klase kao i prestanku muške i bjelačke nadmoći.

Koliko god neugodno bilo, moramo znati da feminizam i ljevica trebaju jedno drugo zbog obostranog uspjeha. Više od polovine radničke klase su žene. Mnoge od nas prepoznaju da treba raditi na ukidanju rasizma, ali ne toliko i na prepoznavanju klasne borbe. Iako možemo imati nekih ograničenih uspjeha, žene jednostavno ne mogu biti oslobođene u kapitalističkom sistemu. S obzirom na snage koje su protiv nas, svi trebamo jedni druge. Moramo upotrijebiti organiziranu silu za inzistiranje na jednakosti unutar lijevih organizacija i to da one podupiru žensko oslobođenje. Ne bismo trebale poduzimati tu dvostruku borbu, ali ne vidim način da se ona izbjegne, ako zaista želimo oslobođenje.
Ništa od ovoga nije lako i nije uvijek ugodno, iako je ponekad i apsolutno divno. Ako žene traže lako, neće to pronaći ovdje, ali ako žele pravo oslobođenje, bolje da se uključe. S pozitivnije strane gledano, borba radničke klase i klimatska kriza imaju potencijal da nas ujedine.

S obzirom na to da je većina ljevice brocialistička, smatraš li da su muškarci na ljevici u sukobu interesa? Postoji li uopće stvarna mogućnost revolucije dok je ljevica taoc ljudi koji imaju koristi od muške nadmoći (muškarci)?

Da i da. Mislim da jest moguće, ali ne bez velikog i fokusiranog napora. Moramo osloboditi ljevicu muške nadmoći. Dok je žensko oslobođenje bilo na svom vrhuncu kasnih 60-ih i ranih 70-ih, viđale smo konkretne promjene na ljevici, kao i u cijelom društvu. Onda je došla reakcija koja je to zaustavila, mnoge su žene odustale od zajedničke borbe i vratile se individualnim sukobima i samorazvoju, i tako smo puno izgubile.

Ne samo da je moguće da žene prisile ljevicu na promjenu, to je neophodno. Feministkinje ne mogu pobijediti same, a ne može ni ljevica bez feminizma. Kapitalizam je prejak. A feminističke su pobjede jako ograničene pod kapitalizmom. Nama je potrebna preraspodjela bogatstva koju samo izvorni socijalizam može omogućiti, od univerzalne skrbi o djeci, preko programa za prostituirane koje žele napustiti prostituciju, do svega ostalog što ženama treba za slobodu.
Ne smijemo zaboraviti da muškarci, druga polovica čovječanstva, također treba nas, osim ako ne mislimo potonuti u svijet fašizma. Znamo da najnatražniji muškarci na ljevici to vjerojatno nikada neće prihvatiti, ali moramo promijeniti ostale. Je li revolucija moguća bez ijedne od polovina čovječanstva? Ne bih rekla.

Kao netko s ogromnim iskustvom ženskog političkog organiziranja, što misliš, koje su mu najveće prepreke i kako ih nadvladati? Koliko je važno imati ekskluzivne ženske organizacije, nasuprot miješanima?

Ženske ekskluzivne organizacije čiji je zadatak borba protiv muške nadmoći su ključne. Kakav točno oblik će one imati može varirati od okolnosti. Ponekad je to organiziranje feminističkih vijeća - ne samo ženskih vijeća - unutar ljevičarskih organizacija. Ali ne smatram da smo na stupnju na kojem bi takva vijeća bila dovoljna.
Suočene smo s toliko mnogo prepreka. Mnoge su tu odavno, ali je naš pokret uspio neke od njih držati podalje neko vrijeme.  Druge su rezultat razvoja o kojem nikada nismo ni sanjale, poput transaktivističkih muškaraca koji se pretvaraju da su žene, te nam postavljaju prepreke na putu i sišu nam energiju, vrijeme i novac - neki čak i fizički prijete ili uzrokuju da žene izgube posao. Oni uzimaju plodove teško stečenih kompenzacija za žene kao svoje vlastite.

Čini se da opet moramo ponovo uvjeriti žene da se ne mogu osloboditi individualno, da to mora biti zajednički napor. To je lakše reći nego učiniti dok individualistička ideologija vlada društvom, ne samo ženama. Ipak, bilo je i pozitivnih pomaka ovih godina, poput Me Too pokreta, koji je pomogao prekidu individualizma kojim smo zaražene. Mlade žene ponovo otkrivaju da dijele bijedno stanje sa drugim ženama, da im se seksualno nasilje i napadi nisu dogodili jer su one osobno učinile nešto krivo. Me Too je ograničenog dometa i kako će se odigravati dalje u smislu postojeće feminističke svijesti i organiziranja nije još poznato.
Druge kolektivne borbe imaju nekog uspjeha, poput borbe za 15$ minimalne plaće, učiteljskih i drugih štrajkova, organiziranje imigranata, Black Lives Matter. Svi oni pomažu dizanju svijesti o potrebi ujedinjavanja i borbe.

Moramo osmisliti oblike organiziranja koji odgovaraju našim potrebama danas. U ranim danima naš je glavni program bio organiziranje i sudjelovanje u grupama za podizanje svijesti, ali kako je pokret rastao, trebale smo više strukturiranosti da nas ujedini i koncentrira moć koju smo gradile i da bolje zaštiti pokret od unutrašnjih i vanjskih ometanja, oportunizma i kooptacije.

Govorila si da „trebamo slušati tzv. apolitične žene”. Što misliš o desničarkama i savezništvima s desničarima koje su radikalne feministkinje radile u SAD-u (nedavno i 90-ih)? Misliš li da su takvi savezi sve opasniji s obzirom na to da je desnica trenutno na vrhuncu moći i globalno svjedočimo usponu fašizma i opadanju liberalizma?

Veoma je važno da se organiziramo među desničarkama da ih pridobijemo, a ne se nad njima zgražavati jer njihove politike nisu dovoljno „woke”. Ali kada se radi o savezima koji uključuju desničarske grupe, moramo biti na oprezu da ne postanemo ovisne o njihovom novcu i drugim resursima. Činiti to igranje je s vatrom. Razumijem da su takvi rizici privlačni jer imamo tako malo podrške. Desničari obično podržavaju desničarke koje pronose njihovu agendu, dok ljevičari odbijaju podržavati nas i obično odbijaju naše zahtjeve kao „politike identiteta”. To je apsurd, naravno, jer bivanje ženom nije identitet već stanje iz kojeg se ne može pobjeći, a ima čak i (reproduktivnu) radnu dimenziju. Rješenje je više podrške s naše strane, a ne pravdoljubivo kažnjavanje.

Postoji zanimljiva paralela između vaših protesta protiv Miss Amerike i suvremenog južnokorejskog pokreta 4B („4 Ne”, op. prev.). Mlade Koreanke koriste iste akcije (javno paljenje grudnjaka, šminke i korzeta) i to se pokazuje jednako šokantnim i provokativnim kao što je bio i protest protiv Miss Amerike u 60-ima. Što misliš, zbog čega su takve feminističke akcije danas na zapadu rijetkost, dok se često može čuti osuda nošenja burke i hidžaba?
 
Čini se da mnoge mlade žene na zapadu prihvaćaju ženstvenost i „zabavni feminizam” kao „osnažujući”. Iscrpljujuće je i depresivno vidjeti ih odjevene u „sprave za mučenje žena” koje smo mi tako zahvalno bacale u  „kontejner slobode” (Freedom Trash Can, op. prev.) 1968. na prosvjedu protiv Miss Amerike. To je tako uglavnom zbog reakcije i uspješnog potiskivanja izvornih radikalno-feminističkih ideja koje su dovele žene do zajedničke borbe. Žene se ponovo natječu u izgledu, a to je posebno izraženo dok su mlade. Što se tiče burke i hidžaba, lakše je pravednički osuditi situaciju druge žene, nego dobro pogledati vlastitu. Osjećaj zahvalnosti može biti utješan kada se čini da je drugima gore nego nama, čak i kad je naša situacija jako loša. Je li „porno moda” koja privlači mnoge u SAD-u toliko oslobađajuća?
 
Što misliš o posjedovanju oružja i naoružavanje proleterske klase, posebno žena? U svjetlu trenutnih geopolitičkih događanja, povećanja militantnosti i klasnog nasilja, kako feministkinja gleda na mogućnost naoružane borbe? Posebno mislim na mogući konflikt između bivanja antimilitaristkinjom i revolucionarkom.
 
Ovo je nešto što me nitko do sada nije pitao, a nemam ni osobnog iskustva s time, iako mi je palo na pamet da bismo mogle biti prisiljene na oružanu borbu, s obzirom na smjer događanja ovdje i globalno. Ratovati se može za slobodu, kao i za izrabljivanje i tlačenje.
Za mene, ne-nasilje može biti pobjednička strategija, ali samo onda kada ima šanse da uspije. Mnogi se ljudi sjećaju pokreta za ljudska prava u SAD-u 60-ih kao strogo ne-nasilnih, ali mnogi crnački domovi na ruralnom jugu imali su oružje i koristili ga u samoobrani kad bi noću bili napadnuti. To oružje promijenilo je odnos moći i spasilo živote. S druge strane, s obzirom na trenutnu vojnu moć države, uključujući i dronove, teško je vidjeti kako je posjedovanje oružja pobjednički prijedlog. Davanje konkretnog plana frustriranim ljudima i organiziranje uz njih čini mi se boljom opcijom. Što se feminističkog pogleda tiče, Sojourner Truth jednom je rekla, „Ako neko mjesto nije za ženu, nije ni za muškarca.”
 
Koje je tvoje mišljenje o radikalnom feminizmu danas, koje su njegove jake i slabe točke?
 
Neardo to kažem, ali izvorni radikalni feminizam čini se nepostojećim u SAD-u danas, iako još uvijek ima nekih grupa i pojedinki koje se trude održati ga živim. Sužena verzija radikalnog feminizma koja se bavi uglavnom pornografijom, silovanjem i drugim oblicima nasilja protiv žena - ponekad zvana „radfemom”- pojavila se krajem 70-ih oko Andree Dworkin. Mnoge radfemke pripisuju to nasilje urođenoj muškoj mržnji prema ženama (mizoginiji), za koju ne vjerujem da je prisutna kod većine muškaraca. Žene nisu poštovane u muško-supremacističkom društvu, ali ne vjerujem da je uobičajeno da to prerasta na razinu mržnje. Nadalje, ta teorija o mizoginiji prilično zanemaruje materijalnu dobrobit koju muškarci i kapitalisti stječu iz drugih, nenasilnih svakodnevnih načina tlačenja žena, kao što su besplatan ili jeftin rad kod kuće i na radnom mjestu, bolji poslovi, veće plaće, seks pod njihovim uvjetima i tako dalje. Iako se svakako protivim pornografiji, prostituciji i silovanju na koje su radfemke fokusirane, nedostaje im širine i dubine izvorne radikalno-feminističke analize - i to je njihova slabost.

Mnogo je inspirativnih komešanja u svijetu, poput južnokorejskog pokreta koji si spominjala. Također, tu je i Kurdski pokret za žensko oslobođenje , pa Čile gdje je akcija „Silovatelj si ti” postala viralna i koja se odigrala svugdje u svijetu, u Meksiku protesti protiv femicida „Ni jedna više” #NiUnaMenos, pa #KuToo pokret protiv obaveznih visokih potpetica u Japanu, da nabrojim samo neke.

Žene su vrlo angažirane na prvim linijama radničke klase i društvenih pokreta, a da nisu u poslovičnoj pozadini. Više nije tako neobično vidjeti žene kao organizatorice i vođe takvih pokreta, da pišu knjige i članke, javno govore na javnim okupljanjima i u medijima. Ali to nije isto kao radikalni feministički pokret koji se fokusira na rad i borbu protiv muške nadmoći u društvu općenito.
U prilog onome što sam već rekla o reakciji i drugim problemima, mi se sada suočavamo i sa porastom fašističkih tendencija u mnogim vladama u svijetu, uključujući i našu, koje će možda zahtijevati promjene taktika i strategije i načina na koje se organiziramo.
 
Razgovor vodila Ksenija Kordić
 
 

Tagovi: Carol Hanisch, ljevica, intervju, radikalni feminizam