-
Debata o rodu: marksističko-feministička perspektiva
Kritika roda je integralna feministička kritika stoljećima, a feministkinje su kontinuirano naglašavale opresiju s kojom se suočavaju oni koji se ne konformiraju rodu - posebno lezbijke.
-
Rodni oksimoronizam: kad afirmacija postane abolicija
U zadnje se vrijeme na ex-Yu lijevoj teorijsko-polemičkoj sceni sve češće proziva i kritički osvrće na ‘transfobni’, mahom radikalni feminizam, ili, u pretencioznijim slučajevima, njegove marksističke izvedenice. Ključni problem koji taj feministički…
Cenzura i isključivanje rodno-kritičnih* žena na ljevici: marksistička kritika
- 15/01/2020
- Politika i kultura
U određenim dijelovima ljevice postalo je prilično prihvatljivo ljude poput mene - žene koje su ‘rodno-kritične’ (‘gender critical’) - proglasiti nepoželjnima u ljevičarskim i anarhističkim prostorima. Na stranu arogancija i implicitni autoritarizam takvog zahtjeva, ono što najviše zaprepašćuje je nepostojanje kritičkog promišljanja kada se radi o ‘rodno kritičnim’ ženama. Uključena sam u radikalne politike cijeli život i nevjerojatno mi je (da budem pristojna) da ljudi koje ne poznajem, koji ništa ne znaju o mojem osobnom i političkom putu smatraju da me imaju pravo proglasiti nepoželjnom u “ljevičarskim prostorima”.
Stvar je u tome što je značajan dio ljevice bez propitivanja i bez debate prihvatio temeljnu tvrdnju transaktivista - da su trans žene žene. I internalizirali su transaktivističko odbacivanje racionalnog dijaloga optužujući svakoga tko se ne slaže s tom tvrdnjom kao ‘zadrtog/u’, ‘terf’, punog/u ‘gorčine’ i ‘mržnje’. Čini se da je ideja da trans prava onako kako su trenutno formulirana mogu biti u sukobu sa ženskim pravima nezamisliva onima koji su prihvatili nešto što meni izgleda kao pretprosvjetiteljska dogma - da su trans žene žene (ili da su trans muškarci muškarci?). No, prvo ću reći nešto o sebi - nekome tko, kako se čini, više nema pristup ljevici.
Marksistkinja sam. Kao marksistkinju me odgojio moj otac - irski republikanac koji je napustio Belfast sa 16 godina kako bi se zaposlio ovdje u Engleskoj i kako bi mogao slati novac kući, svojoj majci. Dok smo mi, njegova djeca, odrastali pričao nam je mnoge priče o kućama sa sobama za iznajmljivanje na kojima su na prozorima stajale oznake “zabranjeno za crnce, pse i Irce”. Cijeloga života bio je izložen rasizmu, od toga da su ga ljudi koje ne poznaje zvali “paddy” do šala o glupim Ircima i optužbi za terorizam, zaustavljan od policije za vrijeme “problema” 1970-ih ili prozivan zbog svog irskog akcenta.
Oboje mojih roditelja su bili manualni radnici: tata je radio kao građevinar, a mama je bila čistačica, a potom kuharica u školskoj kuhinji. Ja sam napustila školu sa 16 godina, bez kvalifikacija i svoju kći sam othranila živeći na državnom imanju u javnom stanu, tražeći socijalnu pomoć i čisteći kuće srednje klase kako bih imala za hranu. Znam kako je to biti ponižavana, posramljena, brinuti se za sljedeći obrok - dakle, svijet sam interpretirala iz klasne perspektive.
Na fakultet sam se upisala u 35. godini, danas imam doktorat i predajem na sveučilištu zadnjih dvadesetak godina, tako da mi je poznato i to kako je to živjeti u svijetu srednje klase. Nikada nisam bila niti sam željela biti potpuno prihvaćena u tom svijetu. Pisala sam o klasi, radila sam filmove o klasi, moja politika je zasnovana na klasi, krajnje sam svjesna svakodnevnih povreda (i nagrada) koje proživljava radnička klasa. Kao radnica sam davno odbacila feminizam srednje klase kao proizvod kapitalizma u kojemu se privilegirane žene bore za pravo da budu jednako tretirane i plaćene kao muškarci iz srednje klase, no čiji feminizam nije učinio ništa kako bi promijenio strukturalne nejednakosti, što znači da njihov uspjeh i dalje ovisi o radu žena iz radničke klase koje čiste njihove kuće i skrbe za njihovu djecu.
Skicirala sam ove biografske detalje jer želim objasniti kako imam izravno iskustvo opresije i eksploatacije zbog pripadnosti svojoj klasi, ali i zbog toga što sam Irkinja i žena. Ovo ne pišem iz privilegirane pozicije.
Klasa i oslobođenje žena
Kao pripadnici radničke klase cilj mi je uvijek bio svrgnuti kapitalizam (naravno, ne sama), ne prilagoditi se kako bih se lakše uklopila u taj sistem. Stoga sam, kada sam se priključila drugim ženama u borbi, koncept univerzalnog sestrinstva smatrala krajnje idealističkim. Smatrala sam ga tek apstrakcijom koja je ignorirala vrlo stvarne razlike u prihodima, obrazovnom postignuću, profesionalnom statusu i životnim izborima žena iz radničke klase.
Zapravo, uvijek sam mislila da imam mnogo više zajedničkog s muškarcima iz radničke klase nego sa ženama iz srednje. Dijelili smo iskustvo teškog rada, eksploatacije i borbe. Smatrala sam da je jedino što mi je zajedničko sa ženama iz srednje klase moja biologija - iskustva koje dijelimo biološki - menstruacija, rađanja, pobačaji, dojenje, menopauza itd. (premda sva ta iskustva ne dijele sve žene). No, upravo na temelju biologije se sada slažem sa svim ženama koje su rodno-kritične.
Važno je shvatiti kako su rodni odnosi uvijek imali ulogu u reprodukciji kapitalističkog društva i kako je kapitalistička reprodukcija uvijek ovisila o opresiji i ekploataciji žena. No za žene iz radničke klase ta opresija i eksploatacija su se različito manifestirale od privilegiranih života žena iz srednje i više klase. Razumijevanje kako se patrijarhat manifestira na specifične klasne načine oduvijek je oblikovalo moj feminizam. Esencijalizam kojemu sam svjedočila u verziji feminizma srednje klase bio je naprosto strategija obezvrjeđivanja ili ignoriranja iskustava i znanja žena iz radničke klase te njihovog isključivanja iz javne sfere.
Premda nisu klasa prema definiciji kakvu je predložio Marx, žene su kao biološka kategorija različite od muškaraca iz svih ovih razloga koje sam navela, ali i zbog načina na koje orodnjena očekivanja kostruiraju (klasnu) verziju žena - nazovimo to feminitet - koja se lijepo uklapa u potrebe kapitalističkog društva za neplaćenim (ženskim) radom.
Biološki spol nam omogućuje da uočimo razlike zasnovane na biološkim potrebama te da prepoznamo biološki determinirane mogućnosti. Kada to prepoznajemo na pozitivan, a ne na diskriminatoran način, to omogućuje društvu da ženama osigura prava i kontrolu nad vlastitim tijelima i potrebama - da vodimo borbu i dobijemo bitku poput ove nedavne na irskom referendumu o pravu na pobačaj.
Spol su skele na kojima su izgrađene rodne uloge. To ovisi i o svjesnoj i o nesvjesnoj upotrebi moći koju podupiru kulturalne norme koje su i osobne i institucionalne. Ideja da netko u okviru lijeve politike može pojedinačno na temelju osjećaja isključiti ove realnosti za mene je nevjerojatna.
Rod = nametnuti spolni stereotipi
Biološkim ženama se nameću određena rodna očekivanja - na isti način na koji se rodna očekivanja nameću i muškarcima. I premda mislim da je nemoguće promijeniti spol, moguće je osjećati se nelagodno u nametnutim rodnim očekivanjima. Nametanje rigidnih rodnih uloga nikada nije potpuno i neupitno uspješno zato što varijable kao što su osobnost, obiteljske dinamike i društveni utjecaj imaju veći ili manji utjecaj na njihov razvoj. Dječaci i muškarci koji se ne uklapaju u stroge rodne uloge čvrstoće, racionalnosti itd. nisu suprotan spol već muškarci koji se ne konformiraju rodnim očekivanjima.
Ženski rodni stereotipi se stvaraju kada se biološke značajke transformiraju u “ženske osobine”. Oponašati te “osobine” ne znači da je moguće promijeniti biološko stanje - to naprosto znači da si naučio i prihvatio neke vrlo specifične i selektivne načine na koje su žene prinuđene da se ponašaju kako bi ugodile i kako bi nad njima dominirali muškarci - tako se proizvodi rod. Ljudi se ne rađaju orodnjeni, rod je nešto što uče - stoga je moguće da se muškarci nauče ponašati kao žene, da “predstavljaju” (“perform”) feminitet - no oni nikada ne mogu biti žene.
No umjesto da definiraju i brane svoja prava, kao što su to činili i čine gejevi i lezbijke, ili ne-bijeli ljudi, trans pokret čini nevjerojatan korak bez presedana u povijesti ljudskih prava: oni ne žele univerzalna prava kojima svi ljudi trebaju imati pristup, već žele prava druge grupe (žena) prisvajajući njihove identitete. To znači prisvajanje onih prava koja su ostvarena kako bi jednostavno zaštitila biološke žene kao što su, primjerice, ženske kvote. Tu se radi o pitanju moći - a kao opresirana manjina trans žene demonstriraju nevjerojatnu moć, uvjeravajući političarke/e, sindikaliste/kinje, obrazovne čak i medicinske stručnjake/inje da je biološki spol stvar samo-identifikacije brkajući i zamjenjujući spol s rodom.
Transrodni pokret - niti progresivan niti radikalan
Transrodni pokret nije niti progresivan niti radikalan jer ne želi prevladati ograničenja kapitalizma već izolirati označitelje (signifiers) društveno konstruiranog feminiteta kako bi ih osnažio i reproducirao. Stoga je potencijal radikalnog odbacivanja patrijarhalnog kapitalističkog društva nemoguće unutar trans ideologije, koja funkcionira tako da održava podjele koje pridonose nastavku njegovog postojanja. Umjesto usmjerenosti na androginije društvo u kojemu ženske i muške značajke nisu odvojene i nametnute svakom rodu, trans pokret želi održati te podjele koje osnažuju opresiju žena i stavljaju nerealne zahtjeve pred muškarce u odnosu na koncept maskuliniteta.
Kao netko tko je bio tinejdžerica 1970-ih kada je postojao stvaran i podržan pokušaj slamanja društveno-konstruiranih uloga povezanih s rodom, bila sam šokirana ponovnom pojavom starih - a smatrala sam i diskreditiranih - ideja o tome kako bi se muškarci i žene trebali oblačiti, ponašati i govoriti, takvih esencijalističkih koncepata kao što je “ženski mozak”.
U hijerarhijskom kapitalističkom društvu ključna su pitanja moći, prakticiranje moći znači pristup prednostima, privilegijama i što je najvažnije profitu, što je onima koji/e nemaju moć uskraćeno.
Historijski govoreći, muškarci su bili ti koji su posjedovali najveću moć u odnosu spolova, a sad svjedočimo kako trans pokret kao grupa muškaraca koji žele biti tretirani kao žene iskazuju tradicionalnu socijaliziranu dominaciju muškog spola. Prihvaćanje trans narativa kao datosti je rezultat sistemske validacije jedne grupe ljudi na račun druge. Jedino uključivanjem iskustava svih grupa možemo spoznati društvene i političke posljedice trans pokreta u punoj širini.
Konformiranje žena muškim potrebama
Važno je shvatiti da je seksizam historijski proces koje se različito manifestira u različitim povijesnim epohama. Ova posljednja manifestacija društvenih odnosa između muškaraca i žena ima mnogo toga zajedničkog s prethodnima u smislu podređivanja bioloških žena, njihovog discipliniranja i inzistiranja da se konformiraju/prilagode potrebama muškaraca. To je po svojim namjerama i ciljevima samo još jedna patrijarhalna strategija kreirana kako bi žene držala podređenima zahtjevima muškaraca koja doslovno briše kategoriju žena kao smislenu.
Zašto bi inače ovaj pokret zahtijevao uklanjanje zaštitnih mehanizama zasnovanih na spolu koji štite žene na temelju njihove biologije? Zašto žele ukloniti strategije koje biološkim ženama osiguravaju reprezentaciju u političkoj sferi?
Zašto bi djeca koja izražavaju rodni nekonformitet bila “trasirana” u društveno konstruirane rodne pozicije i ohrabrivana da se podvrgnu medikalizaciji kako bi svoj rod (koji se sada shvaća kao fiksan) uskladili sa spolom koji je različit od onoga s kojim su se rodili? Zašto bi inače zahtijevali promjenu u jeziku koji koristimo kako bi opisali tjelesne funkcije žena kao što su porođaj i dojenje? I zašto je bilo kakva šira diskusija o ovome odbačena uz optužbe za zadrtost i govor mržnje? Rodni odnosi ne mogu biti transformirani dok se ignorira objektivnu spolnu stvarnost i opresiju utemeljenu na spolu.
Daleko od abolicije rodnih razlika, trans pokret je zapravo još čvršće etablirao te razlike i dopustio da žene koje se s tim ne slažu budu ušutkane od muškaraca i drugih žena. Inzistiranje na tome da muškarci budu prihvaćeni kao žene ni na koji način ne mijenja uvjete velike većine žena - posebno ne žena iz radničke klase - kako bi to uopće mogao? Ono što imamo je ideološka legitimacija muškaraca koja ilustrira prilično jasno da “rodni” odnosi nisu povezani samo sa stavovima muškaraca i žena jednih prema drugima, već da su dio postojećih društvenih odnosa.
Pozicije višestrukih subjekata lijevih identitetskih politika su rascjepkale ljevicu i dopustile da postojeći kapitalistički društveni odnosi ostanu netaknuti. Zato trans pokret moramo smjestiti u širi kontekst društvenih, institucionalnih i strukturalnih odnosa i razmotriti ga s gledišta postojećih društvenih odnosa u kapitalizmu. Da bi feminizam bio istinski efikasan mora biti dio borbe protiv kapitalizma.
Kapitalizam i uspon transrodne ideologije i pokreta
Deregulacija društva koja je započela s tačerizmom i ubrzana pod Blairom značila je da su kulturalne, društvene, ekonomske i moralne barijere individualnim zadovoljstvima postepeno uništene. Ponovno prepisivanje scenarija spolne dinamike moći ne samo da trivijalizira objektivnu stvarnost žena, već i unosi liberalne banalnosti slaveći individualizam kao ultimativno progresivnu politiku. Kao što vidimo, to dopušta odvlačenje od analize prema naglasku na osjećaje i samovalidaciju.
Taj rast individualizma i usredištenja individualnih želja kao ljudskih prava na štetu kolektivnih potreba predstavlja i produžetak konzumerističkog društva i jamstvo njegove reprodukcije. To znači da ništa nije sigurno ukoliko sve može biti prisvojeno, ukoliko za bilo što možemo tvrditi da pripada onima koji to naprosto žele ili osjećaju, bez smještanja te želje unutar društvenih odnosa u koje je ta želja ukotvljena.
Započela sam ovaj tekst pričom o vlastitom identitetu i porijeklu - ali samo kako bih podcrtala da mi je diskriminacija poznata, ne da bih stekla “bodove” na svoje irsko i radničko porijeklo. Moramo imati pravo da propitujemo prava - za žene i za trans ljude. Nepatologizirajući angažman u objektivnoj realnosti (primjerice poput odbacivanja praksi koje uništavaju planetu na kojoj živimo) zahtijeva proširenje demokracije, što uključuje proširenje - a ne sužavanje - demokratske debate. Ako ljevica dopusti da trans militanti ušutkaju žene, da nas obezvrijede, da nam nasilno prijete, ako s odobravanjem kima svaki put kad nam zatvore vrata za svoje sastanke, da nas organizacije kao što je Laburistička stranka istjeruju, tada nas doista čekaju vrlo mračna vremena.
Autorica teksta: Deirdre O’Neill
Prevela: Sestra autsajderka
Članak je prvi put bio objavljen 2018. godine na Mediumu
Izvor: Redline
*gender critical