Cis - kovanica "pedoseksualnog" liječnika

Seksolog koji je smislio pojam "cis" također je tvrdio kako "nema ničega lošeg u pedofiliji"

Pojam ”cisrodnost” stekao je široku popularnost posljednjih godina, uvelike zbog trans aktivista koji definiraju tu riječ kao suprotnu od ”transrodnog” (identiteta). Međutim, malo korisnika ovog pojma je svjesno da ga je izmislio njemački seksolog koji također vjeruje da je pedofilija seksualno opredjeljenje.

U publikaciji koju je Volkmar Sigusch izdao 1991., prvi put se spominje “cisrodnost” kao antonim transrodnosti.

Sigusch je njemački seksolog, liječnik i sociolog koji je bio i direktor instituta za proučavanje seksualnosti Institut für Sexualwissenschaft u klinici Goethe University u Frankfurtu, od 1973.-2006.

“Cisgender” (“cisrodnost”) je izraz koji je u širokoj upotrebi i koristi se za ljude za koje se drži da su ”rodnog identiteta” koji se podudara sa njihovim spolom. Međutim, točniji prijevod Siguschevog pojma sa njemačkog ”zissexuell” bio bi ”cisspolni”, iako se danas ”spol” - bilo da se misli na spolne organe ili spolnost tj. seksulanost - zamjenjuje nejasnim i subjektivnim terminom ”rod” (”rodnost” / ”gender”).

“Prava neologična karakteristika transseksualizma je da prikazuje ono što sam nazvao cisseksualizmom, njegovom logičnom dopunom, u vrlo dvosmislenom svjetlu. Jer ako postoji trans, iznad (fizičkog roda), mora postojati i cis, sa-ove-strane, također,” piše Sigusch 1998., referirajući se na svoj članak iz 1991.

Pogledi ovog seksologa također uključuju i kontroverzne stavove o pedofiliji. Sigusch uvažava razliku između pedofila koji zlostavljaju djecu i ”pedoseksualaca”, koji doživljavaju isti nagon, no ne sprovode ga u djelo.

U intervjuu za Spiegel 2011, Sigusch izjavljuje da problem sa ”pedoseksualcima” nije njihova želja da siluju djecu, već reakcija na tu želju. Predložio je da najbolji rezultat tretiranja pedofilije ne bude gubitak nagona, već prevencija ”kontakta” pedofila s djecom.

Siguscheve tvrdnje nalikuju modernoj retorici oko ”kreposnih pedofila” (“virtuous pedophiles”) ili “MAPs” (minor-attracted persons- “osobe koje osjećaju privlačnost prema maloljetnicima”) prioritiziranje osjećaja i potreba muškaraca koji osjećaju privlačnost prema djeci, radije nego zaštite djece.

Promatrajući povijest pro-pedofilskih zakona i stavova u Njemačkoj tokom 60’ih-80’ih, jasno je da je Sigusch daleko od njihovog izoliranog advokata te da je jednostavno pokušavao popularizirati već postojeću ideju.

Ključna figura iza otvorenog kulturalnog prihvaćanja pedofilije u Njemačkoj je Siguschev suvremenik, berlinski seksolog Helmut Kentler. Kentler je početkom 1969. smještao udomiteljsku djecu u domove pedofila   u svrhu omogućavanja seksualnog zlostavljanja djece, projekta kasnijeg znanog kao ”Kentlerov Experiment” ili ”Kentlerov projekt”.

Ovaj eksperiment je bio odobren i subvencioniran od strane Berlinskog Senata. Gotovo dva desetljeća kasnije, 1988. Kentler, u izvještaju kojeg je podnio Senatu, projekt opisuje kao ”potpuni uspjeh”.

Dr. Joachim Häberlen sveučilišta University of Warwick, u svom članku, “Feeling Like a Child: Dreams and Practices of Sexuality in the West German Alternative Left during the Long 1970s” ("Osjećajući se kao dijete: snovi i prakse seksualnosti u Zapadnih Njemaca sa alternativne ljevice tokom dugih 1970ih") piše: 

“Tijekom 1970ih članovi njemačkog parlamenta zaduženi za reformu kriminalnog zakona slušali su čak i radikalne znanstvenike poput Helmuta Kentlera, seksologa Volkmara Siguscha i ostalih sociologa i psihologa, koji su izjavljivali da djeca neće trpjeti štetne posljedice seksualnih odnosa sa odraslima i da takve odnose ne bi trebalo kažnjavati, jer su to ”zločini bez žrtve.””

Godine 1972., danski pro-pedofilski aktivist Dr. Frits Bernard objavljuje rad pod naslovom,“Pedophilia - a Disease?”(“Pedofilija - Bolest?”) u kojem zaključuje da “Pedofilski kontakt ne šteti psihičkom razvoju djece”. Prema tvrdnjama iznesenim u eseju Dr. Sonje Levsen, “Pedophile Apologism in the 1970’s ("Pedofilski zagovornici 1970ih")," Volkmar Sigusch bio je jedan od ”znanstvenih savjetnika” Bernardova istraživanja.

Prema tvrdnjama Dagmara Herzoga, autora "Sex after Fascism: Memory and Morality in Twentieth-Century Germany" ("Sex nakon fašizma: sjećanja i moral Njemačke dvadesetog stoljeća"), Volkmar Sigusch i njegov kolega Gunter Schmidt, s kojim je objavio istraživanje o seksualnosti djece u 70’ima, također tvrdi da je izlaganje djece pornografiji - dobro poznata pedofilska taktika privikavanja djece na zlostavljanje, tzv ”grooming”- potpuno bezazleno.

“Volkmar Sigusch i Gunter Schmidt provokativno su tvrdili da prikazi seksa, samog po sebi, nisu naštetili mladima niti djeci i da je vrsta pornografije u kojoj je spolni odnos ”prezentiran bez predrasuda kao ugodna društvena aktivnost…točno vrsta (pornografije) koja bi se mogla bez brige prikazivati djeci i adolescentima,”” piše Herzog.

Godine 2010, Sigusch objavljuje “sexology theses on the abuse debate” ("seksološke teze na raspravu o zlostavljanju") gdje hvali ”raj djetinjstva” i tvrdi da se ”stvaranjem dodatnih tabua u dječjoj erotici proizvodi ono što hoćemo spriječiti: seksualno nasilje.”

“Nema ničega lošeg u pedofiliji u tom smislu riječi, to jest da vam se sviđaju ili čak da gajite ljubav prema djeci,” piše Sigusch. “Senzualnost koja se spontano odvija između djeteta i odrasle osobe je nešto predivno. Ništa nas ne može intenzivnije podsjetiti na raj djetinjstva. Ništa nije čišće i bezazlenije od ove erotike tijela i duše. Dječja erotika nije samo puna užitaka, već je i neophodna.”

Genevieve Gluck

Sa engleskog prevela: Ana Munitić

Izvorni tekst