Debata o rodu: marksističko-feministička perspektiva

Debata o rodu: marksističko-feministička perspektiva
(Ovaj članak je napisan kao odgovor na tekst ‘Are All Marxist Feminists TERFs?’ (’Jesu li sve marksističke feministkinje TERF?’) koji možete pročitati ovdje.)
 
Autorica ovog članka tvrdi da marksističke feministkinje (ili “Red TERFs) poriču “stvarna životna iskustva” trans žena. Ovo ne samo da je ironično, budući da trans aktivisti konstantno zanemaruju  ekstenzivno životno iskustvo žena u kontekstu muškog nasilja i patrijarhalne opresije, već je i u potpunosti netočna i nepravedna optužba. Kritika roda je integralna feministička kritika stoljećima, a feministkinje su kontinuirano naglašavale opresiju s kojom se suočavaju oni koji se ne konformiraju rodu - posebno lezbijke.
     
Trans žene su muškarci koji se ne konformiraju tradicionalnom maskulinitetu i često su zbog svog rodnog nekonformiteta izloženi zlostavljanju i nasilju. Marksističke feministkinje (i druge žene koje se vrijeđa izrazom TERF) ne poriču da su rodno nekonformirani muškarci suočeni s opresijom, već se žestoko ne slažu s kategorizacijom te opresije kao “mizoginije”.
 
Mizoginija je sistemski oblik opresije nad ženama. Dok marksističke feministkinje ne žele svesti žene na njihove reproduktivne organe i genitalije, upravo su ti aspekti ženske anatomije ekploatirani i komodificirani u protokapitalističkim i kapitalističkim društvima diljem svijeta više od tisućljeća. Stoga, unutar društvenog, ekonomskog i političkog konteksta, važnost prepoznavanja žena kao biološke klase ne može biti pretjerano naglašena. Žene su ugnjetavane u kapitalizmu zbog svoje reproduktivne vrijednosti, zbog materijalne biološke činjenice, i ta je opresija disproporcionalno veća od one kojoj su izloženi muškarci. U interesu kapitalista je da kontroliraju izvor radne snage, a žene su doslovno izvor sljedeće generacije ekploatiranih radnika. Također, od pojave privatnog vlasništva, muškarcima je u interesu nametanje monogamije kako bi osigurali “očinsku liniju” u svrhu nasljeđivanja. Kada je Engels u “Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države” tvrdio da je “žena degradirana i svedena na poslugu te postala ropkinjom njegove [muške] požude i instrumentom za proizvodnju djece, jasno je da se referirao na reproduktivni rad žena. Budući da trans žene niti prema jednom materijalnom, znanstvenom kriteriju ne pripadaju biološkoj klasi ljudskih bića koja rađaju, one naprosto nisu žrtve sistemske mizoginije.
 
Unatoč nastojanju progresivaca da promijene (bastardiziraju) jezik, ostaje činjenica da spol koji rađa, nekada znan kao “žene”, pati zbog specifičnog oblika opresije koji trans žene nikada neće doživjeti, a taj oblik je spolno utemeljena opresija iz koje proizlaze svi drugi oblici mizoginije.
Spol i rod nisu isto, ali su neodvojivo povezani. Kada je ekonomska potreba nad kontrolom reproduktivnog rada žena prepoznata, bila je podupirana društveno konstruiranim rodnim ulogama kako bi se osiguralo buduće pristajanje. Stoga, opresiju žena možemo ugrubo podijeliti na dvije kategorije: mizoginiju koja direktno kontrolira ženski reproduktivni rad (prisilni brak, genitalno sakaćenje, pobačaj itd.), te mizoginiju koja kontrolira žene na široj razini putem rodnih uloga (lošiji izgledi u poslu zbog percipirane inferiornosti itd.). Patrijarhalna opresija je zasnovana i na spolu i na rodu, ali budući da su rodne uloge dizajnirane kako bi podredile upravo ženski spol, feminitet je opresivan jedino prema ženama. Rod ne možemo odvojiti od spola jer je nastao kako bi opresirao - možemo ga samo ukinuti.

Postmoderni pojmovi “rodnog identiteta” i “rodnog izražavanja” ugađaju individualnoj percepciji selfa, i mogu uspijevati samo u zapadnim konzumerističkim društvima u kojima caruje narcizam. Rašireni individualizam povezan s apstraktnim pojmom subjektivnog roda je u izravnoj opoziciji marksističkom kolektivizmu i materijalizmu. Marksistkinje i marksisti moraju prepoznati rod kao društveno konstruirani oblik opresije koji pozicionira ženski spol kao ponizne skrbnice, a muški spol kao dominantne vođe, umjesto fantazijskih, osobnih, spiritualnih iskustava lišenih društvenog i historijskog konteksta.

Ukoliko se trans žene dovoljno uvjerljivo konformiraju ženskim rodnim ulogama i drugi ih percipiraju kao žene, mogu doživjeti neke oblike seksizma kao što su dobacivanje (catcalling), mansplaining itd. Međutim, takva mizoginija nije namijenjena njima. Premda neugodna, ona je pogrešno usmjerena. Kada rodno nekonformirani muškarci greškom dožive seksističko nasilje, oni i dalje ne baštine povijest spolno zasnovane opresije koju dijele žene i kada sugeriraju da su ta iskustva ista ili slična, trivijaliziraju mizoginiju. 

Vjerojatnije je da je nasilje s kojim se suočavaju rodno nekonformirani muškarci homofobno i/ili rezultat pripadnosti nekoj drugoj opresiranoj grupi (crnci, Latinoamerikanci, žrtve seksualne trgovine itd.). U središtu tradicionalnog poimanja maskuliniteta je heteroeksualnost, a otkloni od muških rodnih uloga često proizvode homofobne reakcije. Iskorijenjivanje homofobije i drugih vrsta nasilja povezanih s kontrolom maskuliniteta je itekako važno, no feminizam je fokusiran na opresiju žena. Kada bi trans lobiji prihvatili i prepoznali maskulinitet i muški rodni nekonformitet kao odvojene od historijske i ustrajne opresije žena, vjerojatno bi naišli na suosjećanje feministkinja. Njihovo inzistiranje na prisvajanju ženske borbe je dubinski nekompatibilno feminističkoj misli i uvreda svim ženama koje znaju da su opresirane na temelju svoga spola.

Autorica tvrdi da marksistkinje trebaju “ažurirati svoje teorije kako bi se uskladile s potrebama i uvjetima opresiranih dijelova radničke klase”. To je revizionistička besmislica. Marxova metoda u svojoj znanstvenoj objektivnosti transcendira vrijeme. Jedna od najvećih vrlina marksizma je da je zadržao svoju relevantnost kroz stoljeća, kao i činjenica da Marxova analiza ima svoju težinu u modernom političkom diskursu kao zalog svojoj bezvremenosti. Istina je da moramo primijeniti marksističku metodologiju na današnje i nove okolnosti koje sam Marx nije predvidio, no to zasigurno ne znači da privrženost čvrstoj materijalističkoj analizi može biti kompromitirana.  Analiza se može mijenjati, ali ne i metoda. Kao što se znanost ne može priklanjati prilagođavanju društvenim trendovima, tako ni historijski materijalizam ne možemo deformirati kako bi udovoljio identitetskim politikama liberala.

Autorica također tvrdi da “ideja da u tijelima trans žena postoji nešto inherentno ne-žensko osnažuje binarne rodne kategorije koje bismo trebali demontirati”. Muška tijela jesu inherentno ne-ženska. To nije ideja: to je materijalna stvarnost. Premda trans aktivisti uporno ponavljaju besmisleni narativ “spol je spektar”, 99,8% ljudi su nedvojbeno muškarci ili žene. Biološki spol se može vidjeti u svakoj stanici i u svakom organu naših tijela. On nije pripisan. On je fizička, materijalna i biološka činjenica. Autorica, poput mnogih trans aktivista brka spol i rod kako bi negirala važnost spola.
Materijalna stvarnost (biološki spol) se ne može “demontirati”, a govoriti da bi se fizičko trebalo rekonceptualizirati kao nešto metafizičko je fundamentalno antimarksistički. Marx je uložio mnogo vremena i truda kako bi osudio ovakav idealistički način razmišljanja u “Njemačkoj ideologiji”, tvrdeći da materijalistička metoda “proizlazi iz stvarnih premisa i niti na trenutak ih ne napušta. Premisa su ljudi, ne u nekoj fantazijskoj izolaciji ili apstraktno definirani, već u svojim stvarnim, empirijski uočljivim i dokazivim procesima razvoja u definiranim uvjetima.” I dalje: “Promatrane izdvojeno iz stvarne historije, ove apstrakcije same po sebi nemaju ama baš nikakvu vrijednost”, što bi značilo da pokušajima apstrahiranja roda iz historije spolno zasnovane opresije žena nema mjesta u marksističkoj analizi. Jedna rečenica iz “Njemačke ideologije” sažima materijalističku metodu tako potpuno da bi bilo šteta ne uključiti je u današnju debatu o rodnom identitetu: “Život nije određen sviješću, nego svijest životom.” Danas je jedinstvo radničke klase prepriječeno ogromnim bezdanom između spolova i moramo uložiti napor da premostimo taj jaz kako bismo se uspješno organizirali. Ključno je da kao marksisti i marksistkinje primijenimo strogi historijski materijalizam kako bismo shvatili porijeklo i razvoj mizoginije kroz vrijeme te kako bismo pobijedili njezine današnje inkarnacije.
 
 
Prevela Sestra autsajderka
 

Tagovi: rod, marksizam