Feminizmom se bavim radi žena, ne njegove ideološke čistoće

Feminizmom se bavim radi žena, ne njegove ideološke čistoće

Odrasla sam u patrijarhalnoj nuklearnoj obitelji na Balkanu, gdje mi se od malena dokazivalo da su dečkići (muškarci) drugačiji od curica (žena). Pranje, peglanje, kuhanje, pospremanje ili pak emocionalni rad bili su naša „ženska zadaća“. Odjeća rozih tonova, u kombinaciji s obavljanjem kućanskih poslova, davala mi je do znanja da postoje dva različita svijeta: jedan za djevojčice i jedan za dječake.

Dugi niz godina nisam shvaćala u kakvom društvu živimo i kakvim sam okovima, kao žena, okovana. Ali nisam se time zamarala, ženska borba me nije zanimala. Djevojke koje su zanimala ljudska prava i ženska prava, umjesto toga hoće li im dečko iz razreda prvi poslati SMS, meni su bile neshvatljive, njihovi interesi apstraktni. Pa koga briga što se nekom nešto negdje događa. Moja baka je znala govoriti: „Neka te ne brinu druge, ne brineš niti ti njih“.

Sjećam se da sam prije mnogo godina gledala emisiju u kojoj je jedna žena pričala o slučaju obiteljskog nasilja, u kojem je supruga, nakon što je godinama bila zlostavljana, ubila supruga. Ostala sam u šoku. „Žena je ubila svog supruga? Pa što joj je došlo? Je li ona normalna, što nije ubila sebe, zašto je njega išla ubit?“ prolazilo mi je kroz glavu. Ne samo da sam prvi put čula za takav tip slučaja (naime, za one u kojima suprug ubije suprugu čula sam mnogo puta), već se žena koja je ispričala situaciju, zalagala za tu ženu, navodeći godine zlostavljanja kao argument. Nisam mogla shvatiti što ona pokušava reći. Gosti u studiju su se počeli prepirati. Skoro nitko nije bio na strani te žene.

... radi žena...

Patrijarhat ženama postavlja nekoliko prepreka u samom startu, no možda ona najpodlija i najsuptilnija je upravo mržnja prema vlastitom spolu – internalizirana mizoginija. Daje nam se do znanja da su „dečki/muškarci drugačiji“, odnosno bolji. Nije da mi cure nismo pametne, samo oni su malčicu pametniji. Mi smo brze i jake, no oni su brži i jači. Mi cure smo sposobne za razne stvari, ali dečki... oni su malo sposobniji od nas.

Naučiš tome vjerovati, naučiš mirno primati udarce ispod pojasa jer On ipak zna bolje. Ponekad to zakamuflira u šalu, ponekad u uvredu. U oba slučaja naučiš da je u pravu. Izgubiš samopouzdanje, svoje pravo ja, nemaš više identitet, sada si samo ljuska koja kima glavom bez da ju upotrebljava. A i zašto bi upotrebljavala glavu kada ćeš ionako nešto krivo reći ili nedajbože učiniti? Ne kaže se bez razloga „ignorance is bliss“. Stoga, odlučiš ne razmišljati o tome zašto su muškarci uvijek u pravu (čak i kada nisu) i odlučiš ne ispitivati i ne boriti se protiv mizoginih socijalnih normi koje su strašnije i pogubnije od Scile i Haribde.

Ono što me ultimativno razjari je to da „žene nisu dovoljno dobre“ nije znanstvena dogmatična činjenica, već konsenzus muškaraca koji održavanjem dihotomije muško – žensko žele zadržati svoju hegemoniju. Mnoge žene, uključujući i mlađu mene, padaju na tu 'spiku'. Nemaju feminističke kritičke filtere koji bi bili tako čvrsti i minuciozni da pročešljaju kroz gluposti koje su nam stoljećima servirane, stoga se nikad ne uvrijede na seksističke 'šale', 'šale' o silovanju, o glupim plavušama ili ukratko o glupim ženama. Stat će u obranu svog dečka, muža, prijatelja, kolege, oca, bratića, susjeda te hrabro i ponosno dati svoju podršku u borbi protiv zlih feministkinja, ne shvaćajući opasnost svog doprinosa.
...

Moje feminističko buđenje je počelo dosta kasno, na fakultetu. Počela sam uočavati situacije oko sebe koje se nisu činile poštenima, no uvijek jednosmjernima – u smjeru žene kao žrtve. Imala sam osjećaj kao da je netko maknuo povez s mojih očiju jer sam odjednom u svemu vidjela mizoginiju: u politici, kulturi, povijesti, književnosti, znanosti i matematici, u svakodnevnom jeziku, u modi, u svijetu šminke, ali i u sebi. Sramila sam se što sam bila jedna od onih koje lako osuđuju i kritiziraju druge djevojke. Kao da sam popila svu pamet svijeta, razriješila bih bilo koju situaciju i nedoumicu drugih žena, pretpostavljajući da te žene nisu dovoljno pametne da donesu same svoje odluke, makar one bile i pogrešne.

Iako mizoginije i internalizirane mizoginije ima svugdje, moja domena zanimanja su jezici, koji su mi se zgadili kada sam počela razmišljati o obilju psovki i derogativnih pejorativnih imena za ženu. Kurva, drolja, kučka, kuja završavaju na sufiks –a, koji je u našim slavenskim jezicima sufiks za ženski rod. To su valjda jedne od rijetkih riječi čiji korijen ne potječe od već postojeće muške riječi, obzirom da riječi „kurv“,“drolj“, „kučk“ ili „kuj“ ne postoje za muškarce. Ne znam kada ste zadnji put prolistale_i Anićev veliki rječnik ili tražile_i nešto na Hrvatskom jezičnom portalu, no u svakom slučaju ovo je njegovo definiranje i određivanje imenica 'muškarac' i 'žena'.

Muškarca definira kao odraslu osobu muškog spola, kao muško. Prilično razumljivo i jednostavno, zar ne? Za imenicu Žena, za razliku od one prethodne, ima čak četiri (da, četiri) definicije: (1) odrasla osoba ženskog spola, žensko; (2) bračni drug ženskog spola, supruga; (3) ona koja spada u poslugu ili u radnu snagu; (4) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958 – 1990.

Imenici muškarac prema Anićevom cijenjenom mišljenju ne treba rubrika sintagme, no zato ona za imenicu žena izgleda ovako: javna žena prostitutka; laka žena podr. lako osvojiva žena, ona koja lako stupa u intimne odnose; žena iz stripa tip žene vrlo vitkog struka, jakih bokova i snažnih, lijepo svedenih nogu, okruglog lica i jakih kostiju lica (nacrtan izmaštan tip idealne žene).

Postoji još i rubrika frazeologije, no kao što nagađate, niti u njoj ženi nije lakše. S obzirom na podrobnost definiranja imenice žena, kojom nam se omogućuje da „ženu“ ne definiramo drugačije nego onako kako je navedeno, kako je moguće da bilo tko (pogotovo žena/e) ima posteriorno pozitivan stav prema onima koje oficijelni rječnik definira kao javne i lake, direktno nas gurajući u sferu muške fantazije sa svojom 'ženom iz stripa'?

... ne ideološke čistoće.

Iscrpljujuće je razmišljati o sistemima opresije kada im kraj se ne nazire. Kako biti svoja u svijetu koji te svakodnevno mijenja, kako biti hrabra kada ti milijun stvari tjera strah u kosti, kako poletjeti ako ti se stalno režu krila? Kako biti feministkinja u maloj zemlji u kojoj postoje feministički otoci, potpuno udaljeni, koji plove sami za sebe? Zašto su neki hrvatski feministički otoci veći od drugih? Zar ti veći otoci ne vide to mutno more u kojemu sve živimo? Zar ne vide potrebu za savezništvom? Tko zapravo pobjeđuje kada plavi bezdan napokon proguta manji otok?

Ja nažalost ne znam kada vrijeme mržnje žena jenjava i ne mogu ništa konkretno obećati. U trenucima nesigurnosti, poraza ili neraspoloženja mogu preporučiti čitanje knjiga. Jedna od mojih najdražih hrvatskih književnica, Dubravka Ugrešić, napisala je Lisicu, roman koji vam toplo preporučam. Želim podijeliti njezine riječi koje su mi ostale u mislima. Nadam se da će vam biti od pomoći baš kao što su i meni bile.

„Mene poštuju muškarci. Zašto? Jer znam 'svoje mjesto'. Ja sam poslušno služila i opsluživala književni talent jednog muškarca, služila sam muškome umu, ja sam, dakle, dream-girl mnogih muškaraca, ja sam i njihova potencijalna udovica. ... Ja sam za njih divna žena, ja sam se žrtvovala za književnost, zbog književnosti živim u trajnom udovištvu.

Mene iz istog razloga poštuju i žene. Ja znam svoje mjesto. Sa mnom se lako mogu poistovjetiti. S vama ne mogu, vi ne znate svoje mjesto, usudili ste se pustiti svoj glas, što je dobar razlog da vas preziru ili da vam zavide
[1].“


Mia Vodopija

 

[1] Dubravka Ugrešić: Lisica, Fraktura, 2017.

Tagovi: mia vodopija, feminizam, rod, rodne uloge

Povezani članci

Zašto žene lažu da vole nogomet

Zašto žene lažu da vole nogomet

Najvažnija sporedna stvar na svijetu opet kvari ljeto