Integralno tjelesni psihoterapeuti i njihove opasne poruke: psihičko nasilje ne postoji

Integralno tjelesni psihoterapeuti i njihove opasne poruke: psihičko nasilje ne postoji

Iako sam završila češki jezik i filozofiju, moja ljubav je psihologija. Zdravlje nema samo fizički aspekt, već i onaj psihički, koji se stalno zanemaruje. Ljudi ne znaju da trauma nije samo iskustvo rata ili silovanja, ne znaju da postoje velike i male traume, te smatraju „ništa ti nije“ pravim odgovorom za svaku situaciju.
U državi poput Hrvatske, koja niti nema nacionalnu liniju za suicid, kako možemo očekivati pravu pomoć i edukaciju o mentalnom zdravlju?! Imala sam tu sreću što sam u životu iskusila veće traume poput automobilske nesreće, nasilja u obitelji i smrti. Onih manjih trauma, subjektivnijih, ima više, naravno. Stvar koju sam naučila na razgovorima s raznim psiholozima jest ta da na kraju dana sve ovisi o meni.

Tijelo pamti traumu, pišu Bessel Van der Kolk i Peter Levine, danski i američki vodeći stručnjaci u polju traume, posttraumatskog stresnog poremećaja i kompleksnog PTSP-a, te ističu važnost autoregulacije. Govore da klasična terapija razgovorom ne pomogne svima koji su prošli kroz traumatska iskustva upravo zato što je trauma sadržana u tijelu u obliku senzacija, tikova, psihosomatskih simptoma i bolesti. Kako ćeš se riješiti tikova razgovorom? Nikako (ali probaj to objasniti našim psihoanalitičarima). 

Kolk i Levine predlažu tjelesno orijentiranu psihoterapiju i somatic experiencing kao metode kojima bi se osoba oslobodila traume. Svakim danom raste broj studija koji pokazuje da su Kolk i Levine u pravu, da je trauma 'zarobljena' u tijelu i da su potrebne nove metode (ne samo metoda razgovora i lijekova) za njezino razrješivanje.

O tim tjelesno orijentiranim psihoterapijskim metodama nisam čula od psihologa ni psihijatara s kojima sam razgovarala, dapače, od njih nisam niti čula da sam osoba koja je proživjela traume. To sam morala sama spoznati slušajući videe, audio knjige, predavanja i čitajući članke o psihologiji, traumi, mentalnom zdravlju i psihosomatskim bolestima od američkih i europskih stručnjaka. Naučila sam da nije svaki psiholog_ica ili psihijatar_ica dovoljno informiran_a o traumi da pomogne osobi s traumom. Također sam shvatila da bih htjela probati tu, meni novu, tjelesnu psihoterapiju, ali od kuda početi? Ima li puno takvih psihoterapeuta_kinja kod nas? U Hrvatskoj je takvih, pogađate, uistinu malo.

Upravo zato sam se obradovala kada sam otkrila Self Spot Therapy od Rajane Radosavljev na instagramu, koja se bavi integralnom tjelesnom psihoterapijom. Pomislila sam kako napokon imam rješenje koje će, s vremenom, polako i sigurno pokazati mom tijelu da je sigurno. Zapratila sam ju i vidjela da će imati insta razgovor s terapeutom Tomislavom Kuljišem, osnivačem IPD Centra, u utorak, 6. travnja.

Dočekala sam taj utorak i počela gledati insta live video u kojem Radosavljev i Kuljiš diskutiraju „što uopće znači 'imati sebe', kako spriječiti da se u odnosu izgubimo, zašto gubljenje sebe izuzetno loše utječe na naše odnose, kako prepoznati da to radimo, što poduzeti kad to prepoznamo...“. Već sam na samom početku live videa pomislila da nema šanse da spomenu feminizam kao sredstvo osnaživanja žena. Nikad u psihologiji ili self help knjigama ne natjeraju žene da razmišljaju zašto njihovi muževi ne moraju čistiti/kuhati i pospremati kao one same ili pak zašto muški kolege brže napreduju na bolje plaćenu superiorniju poziciju.

Radosavljev je intervjuirala Kuljiša, a devedesetak onih koji su gledali mogli su čuti da Kuljiš nije fan potpunog prevođenja izraza s engleskog jezika na hrvatski, što meni osobno nije smetalo, ali mi je bilo intelektualno elitistički – ne barataju svi gledatelji engleskim jezikom dobro, a pogotovo ne specifičnim engleskim leksikom psihologije.

S obzirom na to da nikad prije nisam gledala i prisustovala nečem sličnom, nisam znala što očekivati. Razočarala sam se kada sam shvatila da neću dobiti neke konkretne odgovore u smislu poboljšanja sebe ili približavanja samoaktualizaciji. Kuljiš je naklapao o tome da izdavanje sebe u odnosu počinje od djetinjstva (...zato što, što ne počinje od djetinjstva?); o energičnim ženama koje njihovi muškarci doživljavaju agresivnima (što mi je bila prva crvena zastavica); o tome kako se muškarac povlači kada žena traži više – ona se naljuti, a on se jadničak stisne (druga crvena zastavica); o niskom ženskom samopouzdanju. Kuljiš nije dao konkretne odgovore niti rješenja za navedene probleme, osim dobro poznatih floskula – „ostani vjerna sebi, to je cjeloživotni rad na sebi... ispunjavamo se kao osobe tako što se naš ego ispuni selfom (??)“. O tome da „se ispunjavamo kao osobe tako što se naš ego ispuni selfom“ najbolje se shvati na radionicama, superiorno je zaključio.

Dok se Radosavljev smješkala i blago kimala glavom na Kuljiševe „ostani-vjerna-sebi-otkrivam-toplu-vodu“ zaključke, nisam se mogla oteti dojmu da sam sentence slične ovima već negdje čula... BRUNO ŠIMLEŠA!!! Tako je, sad sam se sjetila na koga me Kuljiš podsjeća! Bruno, objašnjavam ženama stvari, žene su s Venere – muškarci su s Marsa, u Ljubavologiji učim žene o ljubavi, Šimleša!!!
 
Što je sa svim tim muškarcima koji nisu diplomirani psiholozi i psihijatri, da su se tako uhvatili objašnjavanja stvari ženama? Kojoj ženi njihove upute zaista pomažu? Zašto su muški self help, lifestyle, ljubavni gurui jako popularni u ženskom svijetu? Postoji li njihov ženski pandan jednako popularan u muškom svijetu?

Stvari koje je Kuljiš govorio nisu bile toliko opasne, sve dok nije spomenuo situaciju (u live videu od 25:20 do 27:10), za koju on sam nije smatrao da je obiteljsko nasilje: „ponekad se dogodi da muškarac glasnije zagalami, ne zato što je nasilnik, već zato što je ENERGIČAN, a žena se povuče u sebe radi mira u kući. Djeca to promatraju, vide da je otac energičan, ali ne shvaćaju zašto se majka povlači. On je agresivan, a ona se povlači i time daje LOŠ PRIMJER djeci jer se djeca osjećaju ugrožena od NJEGOVE energije. Oni se svi skupe. Djeca su naučila gledajući mamu da je opasno imati sebe. Mama 'čuva mir u kući' i povuče se i tako su djeca skinula obrazac“.

??????

Koji psihoterapeut bi OČITU situaciju OBITELJSKOG NASILJA promatrao kroz prizmu 'muškarac je energičan dok galami, žena šteti djeci kada se povlači radi mira u kući'? Tomislave Kuljiš, obiteljsko nasilje nije samo fizičko, ono je psihičko, seksualno i financijsko. Koliko se taj muškarac mora derati na svoju ženu da ga se vlasita djeca boje i da se povlače s majkom? U stvarnom životu, takve situacije psihičkog nasilja najčešće prelaze i u fizičko. Sama činjenica da on, kao netko tko se predstavlja kao terapeut, tko je osnovao psihoterapijski centar, ima ovakva stajališta i još ih dijeli drugima, nevjerojatno je poražavajuće. To da Rajana Radosavljev (koja je na svojoj web stranici pisala o svojim prošlim iskustvima i vezama, u kojima se gubila, što znači da mora znati o psihičkom nasilju) i ostale žene koje su gledale nisu reagirale, nisu komentirale, nisu se zapitale 'o čemu ovaj govori, pa nasilje je i psihičko', također je nevjerojatno poražavajuće. Ja sam bila jedina koja je postavila pitanje „što onda ne postoji psihičko nasilje“ u live komentarima. Iako je bilo obećano da će odgovoriti na sva pitanja, na moje nisu... 'nije bilo vremena'.

U državi koju potresa slučaj male Nikoll, ali i tisuću onih djevojčica i žena čija imena ne znamo, u društvu koje ne smatra šamar fizičkim nasiljem i vrijeđanje i deranje psihičkim nasiljem, psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti bi trebali biti tu da nas nauče o psihičkom nasilju i pokažu nam izlaz. Problem je, ako oni to ne znaju, tko će naučiti njih?

Razgovor su završili obećavajući drugi insta live video 15. travnja, za koji apeliram na sve vas koji ovo čitate da se priključite, gledate i komentirate. U tom videu bi nas mogli geslajtati, odnosno uvjeravati nas da smo sve krivo shvatili, da Kuljiš to sve zapravo ne misli, da se on nije dobro izrazio niti objasnio, da je bilo premalo vremena (iako je pričao skoro punih sat vremena!).

Za sve nas koje_i imamo iskustva nasilja, koje_i smo ga hrabro preživjele_i, kome otići, kome se obratiti, kako probati nove metode kada niti terapeuti ne znaju o čemu govore? Moj savjet je da se same i sami educiramo, da čitamo nove članke i knjige, da slušamo predavanja i audio knjige te da ne odustajemo same_i od sebe. Uvijek ima nade, nemojmo ju izgubiti!

A. Horvat

Tagovi: a.horvat, psihoterapija, trauma,

Povezani članci

Mogu li muškarci uistinu biti feministi?

Mogu li muškarci uistinu biti feministi?

S obzirom na neobično visok broj muškaraca koji se kingkongovski busaju u prsa da su feministi, logično je pomisliti da se smanjio broj ubijenih žena, prebijenih žena, žrtava obiteljskog nasilja te da…

Koliko iskrenosti je previše iskrenosti?

Koliko iskrenosti je previše iskrenosti?

Nedavno sam pročitala članak o muškarcu koji se požalio da je njegova djevojka bila previše iskrena s njime o seksualnom aspektu njihove veze. Njezina iskrenost, o tome da ne svršava jednako s njime kao…