Kako urazumiti histerične feministkinje?

U ovom tekstu osvrnut ću se na dva članka s portala Libela izravno usmjerenih na ocrnjivanje radikalno-feminističke kritike transrodnog aktivizma kao i organizacije Femrevolt. Riječ je o tekstovima: Uz takve saveznice, protivnice nam nisu ni potrebne Ivana Tranfića i Jačanje transfobnih glasova unutar feminizma Jane Kujundžić. Najčešći argument koji poteže ovo dvoje kritičara sačinjavaju očajno loše analogije kojim nas poistovjećuju s radikalnim desničarima personificiranima u liku Željke Markić i udruzi U ime obitelji:

1. „Brojne se paralele mogu povući i iščitati između TERF-ovki i ultrakonzervativaca pogotovo po pitanju trans-prava, što bi samo po sebi pametnoj trebalo biti dosta.” (Kujundžić)

Autorica pamfleta pri tome propušta objasniti koje bi to bile paralele, zbog čega bi bile kompromitirajuće, i što je najvažnije, zbog čega misli da se potpora radikalnih feministica liberalnim i lijevim politikama podrazumijeva kad radikalno feminističke kritičarke od početka ukazuju na muškocentričnost i mizoginiju duž čitavog političkog spektra. Najuvjerljivije tumačenje postavljanja radikalno-feminističkog diskursa na desni ekstrem muškocentričnog političkog spektra počiva na neizgovorenoj pretpostavki, odnosno beskrajno narcisoidnoj uvjerenosti liberala i ljevičara da imaju pravo na bezrezervnu podršku feministkinja, dok zauzvrat nisu spremni prihvatiti feminističke politike i potvrditi ih vlastitom životnom i političkom praksom što bi podrazumijevalo i radikalnu reorganizaciju vlastitih oblika političkog organiziranja. Kako je radikalna feministkinja Andrea Dworkin ustvrdila: „Muškarcima na desnici mi smo privatno vlasništvo. Muškarcima na ljevici mi smo javno vlasništvo.” Nama je itekako jasno da je svaka podrška muškocentrične politike feministkinjama prividna i nije vođena interesom žena, ali to ne znači da a priori odbijamo stratešku suradnju s onima pomoću kojih možemo ostvariti neke od NAŠIH ciljeva. Suradnja ni u kom slučaju ne znači umekšavanje naše kritike mizoginije prisutne u svim muškocentričnim politikama. Naše članice su svoju navodnu naklonost radikalnim desničarima pokazale time što su više puta sjele pred kolonu tzv. Hoda za život i nakon toga završile u pritvoru, tako što su se javno verbalno sukobljavale s njihovim članovima, tako što su sudjelovale u organizaciji Zagreb Pridea, tako što su sudjelovale u organizaciji prosvjeda za raskid Vatikanskih ugovora, tako što organiziraju alternativnu nastavu i podršku učenicima koji ne pohađaju vjeronauk i njihovim roditeljima. Osobno sam toliko bliska ekstremnim desničarima da me redovito ocrnjuju na portalu Narod.hr.  Mislim da slobodno mogu reći da je naše malobrojno članstvo dalo vrijedan doprinos borbi protiv klerikalnog konzervatizma.

Nažalost, zbog poznavanja mizoginije na lijevom i liberalnom dijelu političkog spektra, ne iznenađuje me Tranfićev automatizirani refleks povezivanja našeg isticanja potrebe za zaštitom majčinstva s ultrakonzervativnim politikama. Naime, ljevica i liberali uporno ignoriraju politički značaj i nezamjenjivu vrijednost majčinstva, čime vlastitim (ne)djelovanjem pokazuju stav da je majčinstvo nešto što bi žene trebale rješavati same, na svoj račun, u „slobodno vrijeme”, a da ih to ometa na radnom mjestu pri čemu o odnosu majčinstva i mogućnosti političkog angažmana niti ne promišljaju. Desničarima će pak biti puna usta majčinstva, ali također neće napraviti ništa da bi uistinu osigurali uvjete za emancipirano majčinstvo koje ovisi o priznavanju društvene vrijednosti nezamjenjivog rada majki i osiguravanju njihove ekonomske neovisnosti. S tim u vezi na našem portalu smo već objavili tekst Ksenije Kordić Majke kao poligon za kvazi-političko iživljavanje.

Oboje autora ponavlja i logičku pogrešku koja se često može čuti u napadu na bilo koji vid kritike roda, naime, optužuju nas da zbog isticanja biološke činjenice spola svodimo žene na spol i da je stoga naša politika opasno bliska navedenim klerikalnim desničarima. Da su htjeli, shvatili bi logički jasnu definiciju prema kojoj su žene odrasla ljudska bića ženskog spola pri čemu sintagma „ljudska bića” predstavlja rodni pojam (genius proximus), a spolno određenje predstavlja tek vrsnu razliku (differentia specifica). Mene zanima po kojoj bizarnoj logici valjana definicija svodi pojam na vrsnu razliku? Isticanje biološke činjenice spola je isticanje RAZLIKE između žena i drugih ljudskih bića, pri čemu zajednička odrednica ljudskih bića ne nestaje, ona iščezava samo iz svijesti onih koji valjda imaju otpor prema prihvaćanju ove radikalne tvrdnje („the radical notion that women are human beings”) pa traže da se žene definiraju na neki drugi način, a ne kao ljudska bića koja od ostalih razlikuje samo spol. Nadalje, držeći se striktno elementarne logike, moram istaknuti da svako povezivanje žena s društvenim konstruktom feminiteta proširujesadržaj definicije žene u smislu dodavanja novih obilježja koje biće treba imati da bi se smatralo ženom, čime se smanjuje udio žene u univerzalno ljudskom povećavanjem razlike između općeljudskog i specifično ženskog. Iz ovog jasno i nedvosmisleno proizlazi da mi ni u ludilu ne svodimo ženu na spolna obilježja, već oni koji afirmiraju rod u puno manjoj mjeri priznaju univerzalnu ljudskost žena koju mi dijelimo s muškarcima te u većoj mjeri reproduciraju određene rodne stereotipove koje žele uključiti u samu definiciju žene dok ih mi želimo uništiti.

Jana Kujundžić kao vlastiti zadatak uzima „raskrinkavanje štetnih diskursa koji potkopavaju intersekcionalnu solidarnost stvarno progresivnog feminizma”, pri čemu iznosi tvrdnju da bi „feminizam trebao stremiti oslobođenju za sve, a ne samo za neke”. Ovdje se opet razotkriva problem autorice s elementarnom logikom, odnosno nameće se pitanje po čemu bi se feminizam razlikovao od ostalih osloboditeljskih pokreta? Dosljedno postavkama radikalnog feminizma mi smatramo da je feminizam pokret za oslobođenje žena, a ne za oslobođenje svih; mislim da bi od žena, koje posjeduju daleko manje materijalnih i simboličkih resursa u svojim rukama, bilo mazohistički da na sebe preuzmu zadatak oslobađanja muškaraca, odnosno vlastitih opresora, čak i kad oni trpe neki drugi oblik opresije, a mazohističko kondicioniranje žena opet je jedan od eklatantno mizoginih postupaka kojem je svrha natjerati žene da odustanu od prioritiziranja sebe i svojih interesa i podređivanje interesima muškaraca. O mogućoj suradnji s drugim potlačenim skupinama oko zajedničkih ciljeva trebamo pregovarati, i to na način da zastupamo interese žena dok će drugi, naravno, zastupati interese vlastitih subjekata. Stavljanje feminizma na slobodno raspolaganje svima i odustajanje od zastupanja specifičnih interesa žena predstavlja antifeministički cilj par excellence. Iz tekstova oboje navedenih autora ispada da svi imaju pravo na uspostavljanje vlastitih političkih subjekata i vlastito samoorganiziranje u svrhu postizanja vlastitih specifičnih ciljeva osim žena – ženski pokret treba biti za sve, žene uvijek trebaju biti na raspolaganju drugima (muškarcima) i ni u kom slučaju nemaju pravo na postavljanje vlastitih granica. Šokantna je drskost i neempatičnost žena koje žele pokret za žene, dok s druge strane prema ovo dvoje autora trans ljudi imaju pravo na svoj pokret koji će isključivati one koji nisu trans, radnici imaju pravo na svoj pokret koji će isključivati kapitaliste i ostale koji nisu radnici — to nije isključivo — međutim, eto, žene bi trebale pokazati empatiju, i prema onima koji ne uzvraćaju istom mjerom empatije i prijete im nasiljem i, bez postavljanja ikakvih uvjeta, jedini pokret namijenjen ženama prenamijeniti u pokret za sve. Mislim da je jasno da je ovdje riječ o eklatantnoj mizoginiji koja samo ženama osporava pravo da se definiraju kao politički subjekt, da postave jasne granice i da se politički organiziraju oko zastupanja vlastitih (a ne svačijih) političkih interesa.

Ova vrsta mizoginije vidljiva je i u kontradikciji u koju upada Kujundžić kad nas proziva „samoprozvanim radikalnim feministicama” u istom tekstu u kojem proglašava mrziteljima sve one koji ne žele prihvatiti tvrdnju samoprozvanih žena, odnosno u kojem rezolutno zahtijeva da se samoizjašnjavanje trans-osoba uzima kao neosporna činjenica koja ne podliježe propitivanju. Izgleda da za radikalne feministice ne vrijedi načelo po kojem je osoba ono što ona tvrdi da jest (s čime bismo se složile jer nam je jasno da je cikličko razmišljanje logička pogreška), međutim, krajnje nedosljedno je istovremeno inzistirati da je samodefiniranje ono što ženu čini ženom kao što je nekorektno nekoga prozvati „samozvanom radikalnom feministicom” bez argumenata koji bi ukazivali na lažno predstavljanje koje je moguće i kod radikalnih feministica i kod onih koji se prozivaju ženama ili muškarcima – u oba slučaja trebamo imati valjane definicije i postupak dokazivanja kojim možemo objektivno utvrditi je li osoba ono što tvrdi da jest ili se iz nekog razloga lažno predstavlja.

Oboma je zajedničko i pozivanje na intersekcionalizam koji koriste u svrhu delegitimiranja borbe žena za vlastito oslobođenje od muške kontrole i opresije, što koriste za afirmaciju „feminizma” s drugim ciljevima, odnosno ciljevima koji će služiti muškarcima. S uistinu feminističkog gledišta, intersekcionalizam bi se odnosio na različite oblike podčinjavanja ŽENA uslijed međusobnog djelovanja različitih opresorskih režima (npr. rasizma i kapitalizma.) U tom kontekstu preporučila bih rad Dijalektika spola (The Dialectic of Sex) Shulamith Firestone koja lucidno opisuje orođeni karakter američkog rasizma i razliku u pozicijama crnih žena i muškaraca u pokretima oslobođenja u kojem se crni muškarci žele osloboditi opresije bijelih muškaraca uspostavljanjem kontrole nad crnim ženama. Kao i u brojnim drugim muškim borbama za dominaciju, žene su samo sredstvo preko kojeg određene skupine muškaraca potvrđuju vlastitu dominaciju i vlastitu superiornost. Stoga, svaki pokret koji traži od žena odustajanje od specifičnog zahtjeva za ženskim oslobođenjem i uništenjem muškog supremacizma nije oblik intersekcionalnosti koji bi s pozicije feminističke borbe bio prihvatljiv. Uvjet za bilo kakvu suradnju je odustajanje muškaraca od supremacije i naslijeđenih privilegija, kao i prihvaćanje borbe za oslobođenje žena. Suradnja ženskih pokreta s drugim pokretima za oslobođenje uvijek mora biti uvjetovana prihvaćanjem cilja i prakse oslobođenja žena od muške kontrole i dominacije.

Najveći stupanj konfuzije i potpune logičke zbrke Jana Kujundžić doseže u 2. točki. Radikalno-feminističku tezu koju želi raskrinkati definira ovako:

2. „Rod je opresivan koncept i moramo ga ukinuti (živio spol!), 'trans osobe reproduciraju rodnu binarnost”.

I pritom se pita:

„Kako se oštrica te kritičnosti nikada ne okreće na same TERF-ovke nego isključivo na trans-osobe. (…) Kao da se vraćamo natrag u vremenu dok se još borilo za priznavanje roda kao društvene datosti za razliku od spola kao biološke datosti. Nije jasno što bi točno TERF-ovke htjele i zašto ne počnu prvo od sebe: neka ukinu prvo vlastiti rod ili kao žele inzistirati na 'rodnoj kritičnosti' – zašto ne preispitaju vlastiti rodni identitet i radi čega se točno slažu s rodom koji im je dodijeljen pri rođenju?” I sve svodi na „napad na trans osobe”.

Pri tome pokazuje i elementarno nepoznavanje rodno-kritične politike koju napada. Glavni cilj rodno-kritičnih feministkinja je dokidanje roda i one tu upravo polaze od vlastitog roda odbacujući prefiks „cis” ističući da se ne identificiraju s vlastitom opresijom, odnosno s rodom koji im se nasilno nameće od rođenja (ali hej, žene nemaju pravo na samoodređenje, to je privilegija „deprivilegiranih” muškaraca). Feminizam je rodni nekonformizam, odnosno borba protiv nametnutog nam roda po definiciji. Međutim, nažalost, ne čudi da iz obzora razmišljanja potpuno oblikovanog individualističkim identitetskim politikama nije jasno da se vlastiti društveni tretman, odnosno vlastita opresija u okviru rodnog režima, ne može dokinuti čistim voluntarizmom osobe kojoj je određena društvena pozicija nametnuta: to što se mi odričemo roda koji nam je nametnut i što se borimo za njegovu eliminaciju, ne znači da će nas društvo automatski početi drugačije percipirati i tretirati, da će hijerarhijski rodni režim magično nestati. Ako se odreknemo rodne identifikacije sa ženskošću (što radimo kad kažemo da nismo cis, pri čemu nam se osporava pravo i da to kažemo), rodni režim će nas i dalje nasilno držati na mjestu koje nam je on odredio. Ako se odreknemo rodnog određenja, to ne znači da će nam abortus biti dostupniji, da ćemo izbjeći mizogino nasilje pri porodu, da ćemo biti manje izložene kontrolirajućem muškom nasilju, da ćemo umanjiti opasnost od muške seksualne objektivizacije, uznemiravanja i nasilja (ili da ćemo izbrisati ono koje smo već pretrpjele),  da će se naš glas početi ozbiljnije doživljavati, da ćemo dobiti veći stupanj autoriteta od onakvoga kakav muškocentrično društvo dozvoljava ženama, da nećemo biti kažnjavane zato što ne performiramo femininost koju nam društvo uporno nameće… Prema apsurdnoj ideji Jane Kujundžić ispada da su sve žrtve femicida i genitalnog sakaćenja mogle izbjeći to užasno nasilje da su se samo na vrijeme sjetile odreći roda koji im je nametnut i kojeg se valjda sve žene koje trpe muško nasilje i podčinjavanje ne odriču jer predstavlja neki bizarni oblik mazohističke cis-privilegije. Rod nije individualan izbor, rod je hijerarhijski režim i kao takav može biti dokinut jedino na sistemskoj razini, a ne na razini osobnog odricanja, i upravo na toj činjenici počiva sukob rodno kritičnih radikalnih feministkinja i trans-aktivista. Trans-aktivisti žele afirmirati i zaštititi rod kao pitanje osobnog identiteta, dok ga mi želimo eliminirati kao glavni mehanizam naše opresije. Tu je sasvim svejedno s koliko se identiteta ljudi poistovjećuju – režim uvijek funkcionira tako da (re)producira hijerarhiju s muškarcima na vrhu i ženama na dnu jer je osnovna funkcija rodnog režima osiguravanje neometane eksploatacije žena u sistemu muškog supremacionizma. Interes muškaraca za eksploatacijom žena nije nikakva mistika, utemeljen je na biološkoj činjenici spola, odnosno na mogućnosti reproduktivne i seksualne eksploatacije žena u vlastite svrhe. Znam da kritičari radikalnih feministkinja i ovdje imaju problema s logikom pa moram napomenuti da interes muškaraca utemeljen na biološkoj činjenici spola ne implicira da je podređivanje žena muškom interesu nužnost, naprotiv, razumijevanje te činjenice nužno nam je za izgradnju suvisle feminističke politike – žene moraju definirati vlastiti interes i graditi feminističku revoluciju utemeljenu na interesu žena za oslobođenjem od muške kontrole i opresije. Individualni identitetski projekti ne mogu nikako dokinuti ili ublažiti opresiju. Dokinuti je može samo ukidanje roda kao hijerarhijskog opresivnog režima koji institucionalizira muški supremacionizam i mušku kontrolu nad ženskim tijelima.

Kujundžić napada radikalno-feminističku kritiku povezanosti „krupnog kapitala, neoliberalne zajednice i 'trans-lobija'” ističući da su i „trans-osobe radnici i radnice”, pritom se ne osvrćući, naravno, na argumentaciju rodno kritičnih feministkinja, i svodeći njihovu poziciju na spomenutu zamišljenu sličnost s ultrakozervativcima. Naravno da nam ne pada napamet negirati činjenicu da među radnicima i radnicama ima trans-osoba, a ima ih i među klasno povlaštenima poput npr. „žene godine”, Caitlyn Jenner ili milijunaša Jeniffer Pritzker. Međutim, naša poanta nije isticanje bogatstva i moći pojedinih trans-ljudi, već čitave medicinske i farmaceutske industrije koja podupire trans-pokret* zbog jasnih i neupitnih materijalnih interesa u razvijanju nove industrije tranzicije i stvaranja doživotnih ovisnika o njihovim uslugama i proizvodima, što predstavlja neporeciv ogroman materijalni interes takvih korporacija s jedne strane, dok suradnja trans-pokreta s korporacijama i prihvaćanje njihovih donacija predstavlja neporeciv oblik korupcije.

3. i 4. točka donekle se podudaraju i s tvrdnjama Ivana Tranfića, a glase ovako:

3. i 4. točka: „Trans žene su predatorke, a trans muškarci žrtve patrijarhata” i „Borba za trans prava potkopat će postignuta ženska prava”.

Pri tome je posebno simpatično da Ivan Tranfić, valjda kao deprivilegirani muškarac, postignuta ženska prava na organizaciju sigurnih prostora naziva privilegijom koje se ne želimo odreći, dok sama potreba za postojanjem sigurnih prostora ukazuje na to da je svijet izvan sigurnih prostora za žene nesigurno mjesto, odnosno da su žene deprivilegirane. Sigurni ženski prostori koji počivaju na separaciji na temelju spola jesu izboreno žensko pravo koje se automatski gubi kad spolnu odrednicu zamijenimo rodnom, iz čega slijedi da ti prostori postaju dostupni svakoj osobi muškog spola ako se samo izjasni kao žena. Isto vrijedi i za ženske kvote i za samu mogućnost feminističkog organiziranja utemeljenog na spolnom određenju. Riječ je klasičnom onemogućavanju žena da postave granice i da barem donekle dokinu vlastitu dostupnost muškarcima. Radikalne feministkinje bi svakako podržale trans-aktiviste u osnivanju vlastitih sigurnih prostora, ne pada im napamet tražiti da ih se uključi u trans-aktivističke grupe i organizacije jer poštuju pravo trans-ljudi da se organiziraju kao politički subjekti, i poštuju njihove granice, međutim, uzajamno poštovanje granica izostaje. Izgleda da je trans identificiranim muškarcima puno važnija validacija koju bi dobili mogućnošću ulaska u ekskluzivno ženske prostore nego zaštita od muškog nasilja i poštivanje granica. Mi ne tvrdimo da su svi trans identificirani muškarci predatori, ističemo da su skloni seksualnom i inom nasilju u istoj mjeri kao i ostali muškarci** – tu se statistike u nasilju podudaraju pa je stoga vikanje „not all trans-women” samo jedna od varijanti „not all men” – znamo da nisu svi spremni na nasilje, ali stopa nasilja koja je evidentno prisutna među trans identificiranim muškarcima i cis-muškarcima, kao i njihova anatomija i veća tjelesna snaga, dovoljna je da služi kao prijetnja u svim prostorima u koje su isti uključeni, odnosno dovoljna je da se ŽENE u takvom kontekstu osjećaju nesigurno, što poništava svrhu samih eskluzivno ženskih prostora. Usto, ako je kriterij bivanja trans-ženom nedostupan objektivnoj provjeri, ako svakom tko se tako izjašnjava moramo vjerovati na riječ, kako možemo utvrditi razliku između stvarnih trans-žena i ostalih muškaraca koji bi se lažno tako predstavljali? Naravno, vrlo je progresivno i feministički odbaciti osjećaje zabrinutosti histeričnih žena, čak i kad postoji hrpa dokaza o zlorabljenju trans-rodnog statusa od strane nasilnih muškaraca kao i konstantnih prijetnji seksualnim nasiljem od strane samoidentificiranih trans-žena, dok su osjećaji trans-identificiranih muškaraca ultimativna mjera ispravnosti svih feminističkih politika.

U skladu s tim Kujundžić upozoravanje radikalnih feministkinja na nasilje dijela trans identificiranih muškaraca otpisuje kao izokretanje uloge nasilnika i žrtve pa nasilje trans identificiranih muškaraca proglašava „navodnim silovanjem” ili samoobranom, dok za stvarno nasilje optužuje, naravno, radikalne feministice. Naravno, kao i inače, za muško nasilje nad trans-ženama, koje se ne usuđuje spomenuti osim u navodnicima, krive su radikalne feministice, koje uporno ponavljaju da podržavaju pravo trans-ljudi na život bez nasilja i nikad ne pozivaju na silovanje i ubijanje trans-ljudi, dok trans-aktivisti i trans identificirani muškarci nikad ne uzvraćaju podrškom pravima žena na život bez nasilja makar na deklarativnoj razini, već im konstantno prijete tipično muškim seksualiziranim nasiljem, odnosno prijetnjama smrću i silovanjem prepunim sadističke fantazije; ideja gušenja žena „ženskim kurcem” („lady dick”) i bolnog dugog umiranja „terfica” stalno su mjesto trans-„antiterf” retorike po društvenim medijima, ali eto, histerične žene zbog vlastite iracionalnosti ili privilegiranosti u takvim postupcima prepoznaju tipično muško nasilje i ne vide čin legitimne samoobrane kao što ga vidi urazumljena Jana Kujundžić. Proglašavanje misgenderinga (oslovljavanja u „krivom” rodu) doslovnim nasiljem, uz istovremeno ignoriranje sadističkih prijetnji nasiljem i stvarnog muškog nasilja te okrivljavanje žena za muško nasilje koje se ne smije niti imenovati kao takvo, i proglašavanje takve politike superiornim oblikom feminizma, za razliku od „samoidentificiranih radikalnih feministkinja”, koje prakticiraju krivi feminizam jer ne servisiraju penisocentrične prohtjeve u dovoljnoj mjeri, zbilja predstavlja zavidan stupanj vještine ciničnog gaslightinga.

Zanimljivo je da oboje autora koji govore tobože u ime feminizma i interesa žena nigdje ne imenuju muško nasilje, kod višekratnog navođenja problema nasilja uvijek pažljivo izbjegavaju spomenuti subjekt kao što izbjegavaju imenovati subjekt opresije žena, a to su muškarci. Time u startu mistificiraju opresiju žena i potpuno brišu interes koji iza nje stoji, odnosno razlog zbog koje uopće postoji. Bez valjanog opisa uzroka i logike opresije i bez jasnog imenovanja tlačitelja koji profitira od naše opresije, nemamo nikakve šanse da se protiv iste efikasno borimo. Dokidanje spolnog određenja i njegovo zamjenjivanje rodnom samoidentifikacijom učinilo bi nemogućim praćenje statistika vezanih za spol nasilnika, odnosno onemogućio bi i samo detektiranje i imenovanje muškog nasilja, što u startu borbu protiv istog čini nemogućom, a to je opet jedna od pozicija koje temeljno podrivaju feminističku borbu, a koju dvojac naših kritičara dosljedno zastupa.

U skladu s tim Tranfić nas proglašava autoritarkama koje osujećuju „svaki pokušaj feministkinja trećeg vala da oslobode žensku seksualnost iz ralja moralizatorskih ideologija (…) odbacujući nekonvencionalne prakse poput BDSM-a kao dio sustava muške supremacije”. Ovdje se opet moram vratiti na citat Andree Dworkin s početka teksta: pretvaranje žene u javno vlasništvo i dokidanja konzervativne seksualne kontrole nije seksualno oslobođenje žena. Da bi žene bile seksualno oslobođene, trebaju se osloboditi i konzervativne kontrole kojom se seksualna dostupnost žena jamči samo njenom legalnom vlasniku, odnosno suprugu, i liberalnog diskursa muškog seksualnog oslobođenja koje zapravo legitimira javno vlasništvo nad ženskim tijelima, kao i seksualizaciju dominacije, podčinjavanja i nasilja koji su srž spomenute BDSM prakse, ujedno i dominantne ideologije koju neumorno promovira kapitalistička industrija pornografije, dokazano povezana s trgovinom ljudima i seksualnim zločinima najgore vrste. Seks ni na koji način ne briše činjenicu poniženja i nasilja u BDSM-u, već se njihova veza učvršćuje, a djevojčice i djevojke od tinejdžerskih se dana mizoginom propagandom uvjetuje da prihvate nasilje i vlastito poniženje kao nešto seksi i neizbježno, nešto za što smo predodređene. Prema desničarima „poštena žena” je „slobodna” reći samo „ne” (što desničare ne sprečava da iskorištavaju „loše žene” u prostituciji i pornografiji), dok je ljevičarima i liberalima „oslobođena žena” slobodna samo reći „da” – jasnim „NE” i postavljanjem granica, kao i kritikom penisocentričnih mizoginih seksualnih praksi, žena postaje meta čija se nelagoda i kritika diskreditiraju etiketiranjem desničarkom i puritankom koja ometa seksualno oslobođenje žena pod muškim diktatom – muškarci su ti koji financiraju seksualnu industriju i profitiraju od nje te oblikuju dominantni diskurs o seksualnosti. Kao što temeljito obrazlažu radikalne feministkinje: Shulamith Firestone, Mary Daly, Andrea Dworkin, Catharine MacKinnon, seksualizacija nasilja i muške dominacije glavno je sredstvo podčinjavanja žena i uspostave režima muškog supremacionizma koji mušku dominaciju nad ženama, ponižavanje žena i njihovo vrlo realno povređivanje prikazuje kao nešto seksi, a prodavanje takve seksualnosti kao ženskog oslobođenja dijaboličan je oblik cinizma. I u kontekstu seksa nasilje je nasilje – davljenje, udaranje, gušenje spolovilom, namjerno uzrokovanje teških tjelesnih ozljeda poput prolapsa rektuma, ponižavanje, vrijeđanje, uriniranje i vršenje nužde po ljudskoj osobi, predstavljaju nasilje, a u seksualnom kontekstu, predstavljaju seksualizirano nasilje. I dok kod nekih dominantno muških zanimanja i praksi često dođe do povređivanja radnika na koje njihovi eksploatatori pristaju radi ostvarenja profita, povređivanje žena u kontekstu seksualizacije nasilja nije kolateralna šteta, nego sama poanta i ultimativni cilj. Korištenje diskursa „seksualnog oslobođenja” i slobodnog izbora u uvjetima muškog supremacionizma klasičan je potez kojem je svrha da nasilje penisocentrične seksualne prakse učini nedodirljvim, odnosno da onemogući njegovo uočavanje, opisivanje, kritiku i dokidanje. Seksualno oslobođenje žena podrazumijevalo bi eliminaciju svake veze između seksa i nasilja kao i koncentraciju seksa oko ženskog užitka, odnosno oko klitorisa, a ne oko penisa, pa nam suvremena propaganda ne bi prikazivala „oslobođenje” u vidu uputa kako da pretrpimo bolan i neugodan analni odnos pri čemu su kod prikaza ženskog tijela zaboravili staviti klitoris, jer je žena očito bitna samo kao rupa koja će muškarcu poslužiti za postizanje orgazma. Tada nam se služenje muškom egu i orgazmu u vidu prostitucije i pornografije sigurno ne bi prodavalo kao nešto seksualno pozitivno i oslobađajuće, tada stupanj naše slobode ne bi bio poistovjećen sa stupnjem poniženja, tjelesnih povreda i nasilja koje smo se istrenirale pretrpjeti, već bi seksualno oslobođenje žena podrazumijevalo, kako mogućnost žena da ne orijentiraju vlastiti život oko seksualnosti, da budu nezainteresirane za seks bez da ih se patologizira i „liječi”, tako i da definiraju vlastite potrebe orijentirane oko vlastitog užitka i vlastite sigurnosti, a ne zadovoljavanja muškaraca i uzdizanja muškog ega. U tom slučaju za žene seks nikad ne bi bio vezan za poniženje, bol, povređivanje i odustajanje od vlastitih granica, već bi bio u službi jačanja ženskog samopouzdanja i realizacije ženske ugode i ženskog užitka, i bilo bi ga samo onda kada žene to autentično hoće, slobodne od bilo kakvog muškog uvjetovanja, ucjene i pritiska.

Marijana Bijelić

*https://www.forbes.com/sites/dawnstaceyennis/2019/06/24/dont-let-that-rainbow-logo-fool-you-these-corporations-donated-millions-to-anti-gay-politicians/

**https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0016885&fbclid=IwAR10pcwab8zU0VUHkA4I3-Hftyst40IyNIoSSSV9vm_IEmXp3erLLineOic/