Majke kao poligon za kvazi-političko iživljavanje

Majke kao poligon za kvazi-političko iživljavanje
(Pitanje majčinstva jedno je od najkompleksnijih pitanja za feminizam jer iako ono nije proizvod društvenih struktura i ideologije, već biološka funkcija ženskog spola koja se, osim kroz gestaciju i rađanje, manifestira i kroz specifično intenzivan emotivno-fiziološki odnos koji sve vrste sisavaca, a naročito ljudi, imaju s roditeljicama, majčinstvo je, od kada je patrijarhata, bilo upregnuto u sredstvo najizravnije eksploatacije i potčinjavanja žena. Moć ili sposobnost žena da reproduciraju ljudsku vrstu poslužila je kao sredstvo za akumulaciju kapitala u rukama onih koji su svrgavanjem “prava majki” preuzeli vlast nad ženama (muškarci), pa neke feministkinje čak pretpostavljaju i da su žene bile prve “domaće životinje”.
Stoga je razumljivo da su mnoge feministkinje u potrazi za slobodom radikalno odbijale majčinstvo i to je sasvim logičan izbor jer je majčinstvo pod patrijarhatom, pa tako i pod kapitalizmom, rad od kojeg žene imaju gotovo isključivo gubitak energije, materijalnih sredstava i vremena, a dugo su kroz povijest bile i sasvim lišene ikakvih prava na svoju djecu, što se donekle počelo mijenjati tek kroz posljednjih sto godina zahvaljujući feminističkom pokretu.)
 
Prije nekoliko godina, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić uveo je, uz podršku Gradskog ureda za demografiju, mjeru kojom se jednom od roditelja u obitelji s barem troje djece, do napunjenih 15 godina najmlađeg djeteta, nudi status roditelja-odgojitelja pod uvjetom da je nezaposlen, da dijete ne pohađa vrtić i, naravno, da želi tu mjeru. Mjera donosi uplatu mirovinskog osiguranja korisniku, kao i mjesečnu plaću od oko 4250 kuna.
Cilj mjere je povećanje nataliteta, navodno, iako većina građana, pa tako i korisnica mjere, jasno uviđa da se radi o kupovini glasova za Milana Bandića, kao što se vidi iz brojnih komentara na društvenim mrežama i specijaliziranim forumima poput Roda-inog.
Mjera nije rezultirala pozitivnim prirastom, ali jest zabilježen veći broj novorođene djece u odnosu na period prije njenog uvođenja, pogotovo one trećerođene pa nadalje, dok je broj prvorođene djece dodatno pao.
Kao feministkinje, moramo se pitati što to sve znači i pomno analizirati reakcije političkih elita na ovu situaciju, jer se još jednom puno toga prelama preko ženskih leđa, a naročito trebamo biti u stanju pripravnosti kada se, kao što ću pokušati dokazati u daljnjem tekstu, vode kulturalni ratovi, od kojih profitira samo kapital, preko onih najranjivih među nama.
 

Roditelj-odgojitelj kao demografska mjera

Uzbuna oko “bijele kuge” i poziv na spašavanje izumiruće nacije glasan je urlik konzervativno-desničarskih ideologa i s tim u vezi razumljiv je zazor prema demografskim ili pronatalitetnim politikama koje u fokus stavljaju pitanje opstanka nacije i sve zamjetnije odumiranje hrvatskog etnosa. Iako su demografske politike, navodno, zabrinute zbog ekonomskih posljedica takvog stanja na društvo, njihovo izbjegavanje suočavanja s činjenicom prenaseljenosti planeta, te da hrvatska policija ulaže ogromne snage da bi “obranila” zemlju od brojnih izbjeglica koje bi mogle nadomjestiti radnu snagu, govore o sasvim drugačijoj političkoj agendi - onoj koja ocrtava rasistički etno-šovinizam svojih ideologa.
Iako etno-šovinizam nije previše isplativa roba u demografski relativno raznolikom Zagrebu, Milan Bandić odlučio je uskočiti u konzervativni vagon, iako je on sam prvenstveno politički kameleon i oportunist, jer mu taj vagon omogućuje ono u čemu se specijalizirao - korištenje javnog, gradskog novca za svoje i interese krupnog kapitala. Vlastiti interes za opstankom na mjestu gradonačelnika on već godinama osigurava upravo “podmićivanjem” ljudi populističkim socijalnim mjerama, baš kakva je i ova roditelj-odgojitelj. Mjera koja ne čini ništa za korijensko rješavanje problema siromaštva i nezaposlenosti žena (što je po mnogim istraživanjima primaran razlog zbog kojeg se žene ne odlučuju na majčinstvo), već predstavlja palijativno, ali mnogima dobrodošlo sredstvo.
S tim u vezi, mora se gradonačelniku čestitati, ne samo na uspješnoj strategiji, već i na sluhu za one najranjivije, u čemu je, čini se, miljama svjetlosnih godina ispred svih ostalih političara, pa i onih nominalno lijevih.
 

Mjera na udaru liberala

Od kad je uspostavljena, mjera je žestoko kritizirana od zagrebačke oporbe, posebno liberala iz GLAS-a, ali i iz Lijevog bloka.
Veoma je interesantno da su te dvije grupacije artikulirale gotovo jednaku kritiku, s naglaskom na “dugotrajno izbivanje žena sa tržišta rada” (Mrak-Taritaš, Tomašević*), te će im, prema njihovom mišljenju, biti otežano zapošljavanje nakon isteka mjere, odnosno nakon što najmlađe dijete navrši 15 godina. Na stranu korištenje ideologema poput “tržišta rada” koji jasno ukazuju na ideološku orijentaciju te kritike (a ona nije niti lijeva, niti feministička), ta kritika potpuno izbjegava suočavanje sa življenom stvarnošću korisnica mjere (spominjat ćemo ih u ženskom rodu, jer su velikom većinom žene) koje su ili već bile nezaposlene u trenutku prijave za mjeru, ili su dale otkaz na radnim mjestima na kojima su zarađivale manje od iznosa mjere, ili je radno mjesto bilo ionako nesigurno, itd. Koji god razlog odluke bio, jedno je sigurno - te su žene procijenile da se mjera više isplati, nego prepuštenost “tržištu rada”.  Budući da se radi o punoljetnim i zrelim osobama, štoviše - majkama troje i više djece, djeluje prilično patronizirajuće i snishodljivo mlataranje “tržištem rada” u lice radnicama koje su očigledno jedva dočekale priliku da pobjegnu s tog tržišta.
Izdvojila bih komentar jedne od korisnica na tu temu:
“Majke nisu sposobne za tržište rada, a kada dođeš na razgovor za posao, prvo je pitanje imate li djece, koliko, tko će biti s djecom ako se razboli. Vrtić ne možeš dobiti ako ne radiš, a posao ne možeš tražiti ako dijete ne ide u vrtić. Teta čuvalica? Tko si to može priuštiti? Mislim da je suvišno išta drugo govoriti i komentirati. Nisam za ukidanje apsolutno nikakvo.”
Liberali napominju da bi novac utrošen na ovu mjeru bilo pametnije uložiti u gradnju novih vrtića ili čak omogućavanje besplatnih gradskih vrtića, koji su neadekvatni infrastrukturno, ali i pretrpani.
Na žalost, liberali ne komentiraju činjenicu da ni 5000 djece ispisane iz vrtića uslijed ove mjere nije uspjelo osloboditi vrtiće pretrpanosti, kao ni činjenicu da su zagrebački vrtići najjeftiniji u cijeloj državi, te će roditelje stajati od 150-600 kuna mjesečno po djetetu, u skladu s primanjima.
Liberali tom argumentacijom pokazuju da su duboko nesvjesni ekonomskog stanja korisnica mjere, i u nečemu što možemo nazvati samo krajnjom arogancijom povlaštenih, izjednačavaju uštedu od 450 (150x3) kuna s plaćom od 4250 kn.
No, budući da (neo)liberalne poltike i nisu usmjerene ka solidariziranju sa siromašnima i ekonomskoj egalitarnosti, već rade u interesu kapitala i slobodnog tržišta, njihovo protivljenje mjeri nikoga ne treba iznenađivati i sasvim je sukladno s individualističkom ideološkom premisom.
Iz pera jedne komentatorice s mreže:
“A što se tiče socijalne osjetljivosti, može li netko od ovih na socijali malo suosjećati sa mnom i ne uzimati mi tolke novce? Jer ja sam svoje ipak sama zaradila a taj netko je uzeo plodove mojeg rada.”
Očigledno, za liberale “reproduktivni rad” i nije rad, a majke-odgojiteljice, složni su, pripadaju grupaciji "uhljeba".
 

Mjera na udaru (pseudo) ljevice

Pseudo-lijevi liberali i nominalano lijeve stranke koje formiraju Lijevi blok u Gradskoj skupštini (Zagreb je naš, Nova ljevica, Radnička fronta, Orah) ukrcali su se u liberalni vlakić, kao što se Bandić ukrcao na konzervativni, iako je, za razliku od gradonačelnika, sasvim nejasno iz kojeg interesa su to napravili jer su oštrim protivljenjem mjeri i zazivanjem njene obustave, te lobiranjem protiv nje kroz sve dostupne im komunikacijske kanale, direktno napali ljude koji bi trebali biti njihova vlastita biračka baza, te ih zasigurno odvratili od možebitnog nauma da glasaju za njih.
Čini se da je ova politička formacija procijenila da im se više isplati udruženo djelovati protiv Bandića i usput vježbati kultur-ratovske mišiće protiv desnice, nego u interesu svoje političke baze. No, na stranu loša procjena i upitna pragmatičnost te taktike, analizirajmo sam sadržaj njihove kritike.
Osim nevjerojatnog ponavljanja neolib mantre o strašno štetnoj zakinutosti žena u izloženosti “tržištu rada”, Lijevi blok je pokušao taj stav racionalizirati pseudo-feminističkom argumentacijom, ali još i više  zabrinutošću za interese same djece. U ovoj su im argumentaciji pomogle čak i neke ženske udruge i organizacije.
Iz Lijevog bloka imali smo prilike čuti argumente poput onog da mjera žene stavlja u tradicionalnu ulogu kućanice, osuđene na tavorenje u privatnosti doma, dok se muškarcu omogućuje uloga skrbnika obitelji, privrednika. Radi se o jeftinoj podvali, a ne argumentaciji, jer mjera omogućuje ženama da budu kod kuće I zarađuju novac za rad koji obavljaju kod kuće, možda čak i više od svojih supruga/partnera, ako ih uopće imaju. Ne moram ni govoriti koliko je ovo promašen argument, posebno u svjetlu stalne feminističke borbe da se tzv. reproduktivni rad vrednuje i prepozna i izjednači sa tzv. produktivnim. Iako su neki potezali i vrlo zvučne sintagme poput opasnosti od “komodifikacije reproduktivnog rada”**, u ovom slučaju nema govora ni o kakvoj komodifikaciji jer bi ista podrazumijevala vrednovanje takvog rada na slobodnom tržištu, kao u slučaju surogat-majčinstva, te otuđenje plodova rada (djece) od samih majki, npr. da grad prisvoji djecu ili se upliće u odluke roditelja o djeci, itsl. Mjera naprosto priznaje taj rad kao društveno koristan i plaća ga.
Ovaj argument ustvari odiše određenim prezirom prema ženama koje se odlučuju posvetiti takvom radu. Taj prezir može biti inspiriran klasičnim feminističkim otporom majčinstvu koje je historijski itekako služilo patrijarsima kao sredstvo eksploatacije žena, pa je razumljivo da dio feministkinja osjeća snažan otpor, no ovdje je taj otpor usmjeren u pogrešnu metu - žene, umjesto u preoblikovanje sustava koji rad majki obezvređuje i čini ih ovisnicama o supruzima i drugim muškim članovima obitelji.
S gore navedenim argumentom ujedno i prestaje “feministička” kritika mjere, pa se nastavlja u tonu velike brige za djecu i njihovu socijalizaciju, koja je, izjavili su neki stručnjaci, na udaru jer djeca neće pohađati vrtić od treće do pete godine života i time će biti strašno zakinuta u razvoju ličnosti.
Kao majci 6-ogodišnjaka koji pohađa vrtić, ovaj argument mi je ujedno i najšokantniji. Ne znam koji su stručnjaci u pitanju, ali bih voljela da ti stručnjaci kroče koji put nogom u zagrebačke vrtiće i procijene koliko djece stvarno voli i želi boraviti u tim ustanovama. Moja odokativna procjena je da bi svako dijete, pod uslovom da ima normalnu situaciju kod kuće (bez nasilja i zanemarivanja), radije bilo sa svojim roditeljima, nego u vrtiću. I to čak bez obzira na to što su vrtići pretrpani, odgojiteljica ima premalo, a djeca su uglavnom prepuštena sama sebi uslijed takve situacije. Čak i da nije tako, da su naši vrtići idealni, ljubav, prisutnost i skrb roditelja, naročito majke, ne može se zamijeniti institucijom vrtića, niti mu je to ikada bila svrha! Upravo je nevjerovatno da stručnjaci daju takve nepromišljene izjave. Primarna svrha vrtića je omogućavanje roditeljima predškolske djece da mogu ići na posao, a tek sekundarna odgojno-obrazovna. Stoga vrtić i nije obavezan, za razliku od škole.
Ovaj je argument, više no ijedan drugi do sad, inherentno mizogin, jer pretpostavlja državnu/gradsku instituciju majkama i direktno dovodi u pitanje sposobnost roditeljice da socijalizira vlastito dijete, te ignorira čijenicu otuđenja roditelja i djece uslijed kapitalističkog i dehumanizirajućeg tempa rada, koju ova mjera i slične mogu ublažiti.
I kod “lijevih” i kod liberalnih protivnika (teško je razlučiti, jer su argumentirali jednako), javljali su se prigovori da je mjera skupa (pa što?), da se novac može uložiti korisnije (lažna dilema), da taj novac koriste i oni kojima ne treba - bogati (nije razlog za ukidanje mjere, nego za uvođenje imovinskog cenzusa). Sve te metode opstrukcije kao da su prepisali od Vladinog nedavnog “hendlanja” štrajka prosvjetnih radnica.
Iz navedenog je sasvim jasno da “ljevica” opet instrumentalizira žene i naše probleme za dnevno-političke obračune, sve druge interese pretpostavljajući našima.
 

Feministička perspektiva

Nakon gore pobrojanih nesuvislih i štetnih argumenata, hajdemo vidjeti što bi se o mjeri moglo reći iz perspektive kojoj su fokus žene, njihov interes, perspektive koja vjeruje ženama.
Takva perspektiva zasigurno ne može govoriti iz pozicije demografske obnove, jer ne prihvaća upotrebu žena kao sredstva proizvodnje ljudi, posebno ne bijelih ljudi, Hrvata i slično.
U našem bi fokusu trebale biti one žene koje jesu ili žele biti majke iz kojeg god razloga to tako bilo. Majkama bi trebalo osigurati sigurnu i dostojanstvenu egzistenciju, bez ovisnosti o suprugu/partneru, ocu itd., a onim ženama koje nisu, a žele biti majke, sve uslove da to i postanu.
U ostvarenju navedenih ciljeva nije dovoljno samo povećati broj vrtića i učiniti ih besplatnima, što je jedina predložena mjera onih koji se protive mjeri roditelj-odgojitelj, već treba reorganizirati cijeli sustav. Kratkoročne i izvedive politike bile bi (kao što su predlagale i same korisnice mjere na društvenim mrežama) pravo prvenstva pri zapošljavanju, ukidanje ugovora na određeno, povećanje minimalne plaće, veća kontrola i strože kazne za spolnu diskriminaciju na radnom mjestu, izjednačavanje muških i ženskih plaća.
Kratkoročne mjere bi, sasvim sigurno, mogle uključivati i mjeru sličnu ovoj, ali novac bi trebale dobivati i majke jednog ili dvoje djece i to bez uslova da napuste radno mjesto ili ispišu djecu iz vrtića, da što više žena koje žele biti majke budu i u mogućnosti to biti, a ne da se sredstva fokusiraju isključivo na majke s troje i više djece, jer tada može doći do potencijalno loše situacije da je “reproduktivni rad” lokaliziran na jednu grupu žena, umjesto da bude što ravnomjernije raspoređen na populaciju.
Trenutno gradske politike ulažu ogroman novac u žene s više od dvoje djece i kroz jednokratnu novčanu potporu treće- i višerotkama u iznosu od 54000 kuna, dok ta potpora iznosi tek 1600 kuna za prvo dijete.
Vjerodostojan argument ljevice, koji doduše nitko nije iznio, jest taj da ova mjera, favorizirajući jedne majke, a ignorirajući druge, rezultira sukobom među ženama, dakle horizontalnim sukobom. Međutim, tu možemo primijeniti logiku podrške nedavnom štrajku prosvjetnih radnica koje su, iako su imale veće od prosječnih plaća, ipak dobile podršku svih onih koji imaju manje od njih i njihova borba je, ustvari, osnažila cijelo društvo za postavljanje većih zahtjeva vlastima. Isto tako, činjenica da su jedne majke favorizirane trebala bi predstavljati poticaj da se i mi druge borimo za isto, a ne da i njima i sebi ukidamo sredstva.
 
Ksenija Kordić
 
 

Tagovi: majčinstvo, ljevica, feminizam, ksenija kordić