Mit o majčinskoj privilegiji

Mit o majčinskoj privilegiji

Izuzetno nam je zadovoljstvo, uz dopuštenje autorica, ponovno objaviti i prevesti ovaj važan tekst prvotno objavljen 2015. na sada nedostupnom blogu liberationislife.wordpress.com.

Izvornu verziju na engleskome jeziku pronađite OVDJE.

“Majčinska privilegija”  je teorija koje su formulirale i branile samoproglašene radikalne feministkinje. Ukratko, one tvrde da su majke za svoje klanjanje patrijarhatu nagrađene društvenim i ekonomskim dobrobitima tijekom majčinstva. Majke, po njihovom mišljenju, uživaju nepoštenu prednost u borbi za oskudne resurse - resurse nedostupne ne-majkama i to specifično zbog toga što nisu majke.

S obzirom na to da je ideja majčinske privilegije uzrokovala zarazan oblik horizontalne netrpeljivosti unutar radikalnog feminizma, oslovljavamo ju ne bismo li rastavili njenu argumentaciju. Rad na oslobođenju žena i Zemlje od patrijarhata dovoljno je iscrpljujuć i bez divljih međusobnih borbi koje nas dijele dok nam je jedinstvo duboko potrebno. S obzirom na to da postoje brojni blogovi koji su objavljivali i promovirali teoriju majčinske privilegije, mi smo ovaj odgovor također objavile na blogu. Nadamo se da će poštedjeti žene gubljenja vremena i potencijalne traume ponavljanja objašnjavanja kako se majke, suprotno od privilegiranosti, bore sa oblicima tlačenja specifičnim za majčinstvo povrh opće opresije  žena pod patrijarhatom. 

U ovome tekstu ćemo ponuditi realističan uvid u ugnjetavanje s kojim se majke suočavaju. Dat ćemo i korisnu definiciju privilegije i opresije te ćemo osloviti majčinstvo kao izbor. Razotkrit ćemo neke pretpostavke koje iznose zagovornice majčinske privilegije, dajući i linkove na informacije o globalnom majčinstvu u kontekstu klasne analize. Pokazat ćemo da su prava pitanja o majčinstvu pod patrijarhatom ona o opresiji, a ne onome što neke percipiraju (na osnovu vlastitih opažanja) kao osobne benefite kojima su nagrađene samo majke na račun ne-majki. Konačno, oslovit ćemo načine na koje majčinstvo može biti feminističko kao i bilo koja druga aktivnost koju žene rade, za sebe, za djecu i za društvo.

Što je privilegija?

Privilegija je sociološki koncept koji opisuje načine na koji određene grupe ili klase ljudi profitiraju od strukturalnog i materijalnog tlačenja nad drugim gupama ili klasama koje prepoznajemo u određenoj kulturi. Kada kažemo da su privilegija i opresija “strukturalne” to znači da su ugrađene u zakone i ekonomiju, kao i u društvene običaje i norme. “Materijalna opresija” znači da se opresirane grupe susreću sa preprekama u pristupu obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, bogatstvu, stanovanju i pristojno plaćenim poslovima, kao i društvenom statusu, neovisnosti i slobodi od nasilja u odnosu na privilegirane. Nadalje, privilegiranost nekih skupina uvijek uključuje opresiju drugih. To je zato što privilegirani dobivaju više od poštenog dijela dostupnih društvenih, pravnih i ekonomskih resursa, dok se istovremeno opresiranima daje manje od poštenog dijela istih resursa. Muškarci uživaju mušku privilegiju jer profitiraju kao klasa od opresije žena; bijelci imaju bjelačku privilegiju jer profitiraju kao klasa od tlačenja ljudi ne-bijele kože - ovo su samo dva primarna primjera među nekoliko uobičajenih klasnih parova privilegiranih/opresiranih pod patrijarhatom i rasizmom. 

No, bitno je istaknuti da je temelj patrijarhata to da muškarci kao klasa tlače žene kao klasu i da se to proteže kroz rasu, društvenu klasu, spolnu orijentaciju, invaliditet i druge grupacije.

Iako neke žene mogu postići koliko i muškarci, sve žene se moraju nositi s nekim elementima opresije u kulturi kojom dominiraju muškarci. Na primjer, ni najbogatija predsjednica kompanije još uvijek nema pristup zaista sigurnoj i slobodno dostupnoj kontracepcij; ona se i dalje mora izlagati zdravstvenim rizicima kontracepcije u kulturi koja očekuje od žena da podnose njene rizike, dok muškarci to ne moraju. Ona je još uvijek podložna zakonima koji ograničavaju njene izbore kao ženi (pristup pobačaju), kao i propisima iste vrste (kompanije mogu ne plaćati kontracepciju u sklopu zdravstvenog osiguranja). Sve je to povezano sa muškom privilegijom koja se može ostvariti jedino kroz tlačenje žena. Postajanje majkom ne mijenja ništa u statusu žene pod patrijarhatom; nikakva količina surađivanja  s patrijarhalnim institucijama i očekivanjima ne može to promijeniti.

Dakle, da bi se shvatilo privilegiju i opresiju o kojima govorimo u ovoj raspravi, prvo moramo shvatiti da je koncept “majčinske privilegije” utemeljen na pretpostavci da majke - članice najopresiranije klase globalno - uživaju dobrobiti stečene na temelju toga što su majke (nekako odvojene od djece), i to tako da se iste dobrobiti uskraćuju ne-majkama.

Analizirajmo tu tvrdnju.

Je li majčinstvo izbor? U tvrdnji da majčinstvo donosi privilegije implicitna je tvrdnja da su trudnoća, porod i podizanje djece slobodan odabir žena koje žele uživati pretpostavljene društvene i materijalne benefite majčinstva. No, je li majčinstvo doista izbor? Moramo to sagledati iz dvaju različitih, no ipak isprepletenih perspektiva: ženske biologije i radikalnog feminizma.

Biološki gledano, žene općenito osjećaju snažan nagon za podizanjem djece. Iako smo kao ljudi sposobni donekle predviđati i imamo izbore koje životinje ne posjeduju, ipak smo bića čija tijela imaju određene biološke potrebe, težnje i želje. I dok ne možemo poriv za podizanjem djece uspoređivati sa nagonom za preživljavanje kao što su disanje i hranjenje - za koje ćemo učiniti bilo što da preživimo - ipak ne možemo potcjenjivati snagu ženskoga biološkog poriva za imanjem djece. Čini se da žene znaju u kostima - čak i kada se to kosi s našim životima i okolinom- da će podizanje djeteta omogućiti oblike emocionalnog zbližavanja, zadovoljstvo i kreativno zadovoljenje kao i društveno pripadanje svojstveno majčinstvu. Svi ljudi biološki teže k najvećem zadovoljstvu i najmanjoj boli; kao društvenim bićima naša zadovoljstva i boli prirodno (biokemijski, biološki) su vezana uz društvenu potvrdu, kao i osobna iskustva.

Kada bi majčinstvo jednostavno bilo racionalni odabir lišen snažnog elementa biološkog imperativa koji se u nama izražava fiziološki, psihološki i društveno, tada ne bi bilo vjerovatno da se ljudska populacija povisi u tolikoj mjeri. Kontracepcija bi također bila učinkovitija - bilo da se radi o “pogrešnoj upotrebi” (“Zaboravila sam uzeti pilulu/staviti flaster”) ili neuspjehu same metode (trudnoća na piluli ili flasteru unatoč ispravnoj upotrebi ili godinama nakon podvezivanja jajnika). No, čak i ako je za neke žene odabir o ne-imanju djece moguć, žene generalno imaju iskustvo snažnog poriva k majčinstvu koji je u najmanju ruku jednako biološki koliko i društven. Tvrdnja da je iz bilo kojeg razloga majčinstvo ženama striktno racionalan odabir predstavlja negaciju središnjeg aspekta naše stvarnosti kao ženskih životinja, a ne samo društveno konstruiranih bića u intelektualnoj, racionalnoj domeni.

Nadalje, borimo se za vlastiti spol. Upravo je naša ženska biologija, naša sposobnost reprodukcije, ta na kojoj muška opresija nad ženama počiva - to definira našu borbu kao ni jedno drugo pitanje. Iz klasne analize, koju zovemo radikalnim feminizmom, znamo da je društveni i politički koncept “izbora” skliska zvijer koja se obično koristi za racionaliziranje eksploatacije žena u pornografiji i prostituciji. Koristi se i kao tvrdnja da su osobni izbori po pitanju seksa i performativne ženstvenosti jači od strukturne analize načina na koje su žene prisiljene na prilagodbu rodnim očekivanjima. Naša socijalizacija kao djevojčica i žena pod patrijarhatom čini problematičnom svaku tvrdnju o osobnom odabiru (agency op. prev.), jer propušta pozicioniranje ženskih odabira u kontekst naše strukturne opresije. U mnogim zajednicama dječji brakovi su još uvijek uobičajeni, a djevojčice, kojima je zanijekana mogućnost obrazovanja ili neovisnosti, prisiljene su na brakove sa mnogo starijim muškarcima. U ratnim zonama silovanje se koristi kao metoda potpune dominacije, a njime muškarci nastoje demoralizirati druge muškarce i uništiti im osjećaj pripadnosti vlastitoj kulturi kroz nasilnu oplodnju žena. Žene koje žive u zemljama u kojima imaju otežan pristup obrazovanju i ekonomskoj neovisnosti obično imaju više djece i u ranijoj dobi. Ali i među bolje stojećim i obrazovanijim ženama svijeta, mnoge se susreću s društvenim pritiskom imanja barem jednog djeteta bez obzira na to žele li ga; to je nešto što žene rade ne bi li  “ispunile svoju žensku sudbinu”, stvorile nasljednike svojim muževima i unuke svojim roditeljima.

U istraživanju koje je provela Nacionalna linija za podršku žrtvama obiteljskog nasilja u SAD-u, jedna od četiri žene prijavila je iskustvo reproduktivne prisile definirane kao prijetnja i čin nasilja od strane muškog partnera, uključujući silovanje, pritisak da zatrudni i uplitanje u kontracepciju. Ovaj se oblik muškog nasilja u intimnim vezama rijetko spominje, ali često vodi u neplanirane trudnoće žrtava muškog nasilja u obitelji. U studiji koju je objavio “Američki časopis preventivne medicine” 40% žena žrtava muškog nasilja prijavilo je neplaniranu trudnoću, u usporedbi s tek 8% među onima koje nisu to bile.

Da bi pitanje izbora bilo još kompliciranije, majke su ekonomski u nepovoljnoj poziciji, a samohrane majke u najnepovoljnijoj, s tek 60% muške plaće. Muškarci nisu u ekonomski nepovoljnijoj poziciji kao očevi.

Ovdje vidimo da su majke bez partnera u značajno nepovoljnijem položaju u odnosu na očeve bez partnerica i ne-majke. Majke se suočavaju sa prekidom radnog odnosa uzrokovanog trudnoćom, rađanjem i dojenjem, a često i brigom za dojenčad i djecu. Sve to, uz već postojeću razliku u plaćama i druge oblike radne diskriminacije s kojom se susreću majke, znači da i muškarci i ne-majke imaju više mogućnosti zarade, unapređenja, povišice i drugih pogodnosti vezanih uz posao od majki.

Jasno je da za mnoge žene diljem svijeta majčinstvo nije izbor. Čak i za one žene koje nisu prisiljene na trudnoću, posljedice ženske socijalizacije čine problematičnom svaku tvrdnju da žene to odabiru potpuno slobodno i autonomno. Pritisak kulture, heteronormativnosti i drugih čimbenika mogu voditi do poželjnosti ili čak neizbježnosti trudnoće, poroda i majčinstva mnogim ženama. Čak i žene koje žele djecu su općenito nesvjesne i nepripremljene na krajnje nepovoljnosti koje ih čekaju kao majke, od ekonomske nestabilnosti i diskriminacije u zapošljavanju, do državne kontrole i nasilja od strane pravnog i obiteljsko-sudbenih sustava. U kontekstu patrijarhata jedva je važno hoće li žene ili neće odabrati imati djecu kao svoje prirodno, kreativno i emocionalno pravo. I one najslobodnijeg odabira još su uvijek opterećene patrijarhalnim zahtjevima, tabuima i pristranostima institucija. Činjenica je da čak i nevezano za našu biološku potrebu za djecom, ni jedna žena nije istinski slobodna za potpuno racionalan i neovisan odabir o djeci pod patrijarhatom.

Većina žena na svijetu su majke

Činjenica je da su žene većinom majke. Nisu sve žene odabrale biti majkama, a čak i kada jesu odabrale biti majkama, nisu odabrale opresiju koja dolazi s neplaćenim radom i rintanjem po kući, veći rizik od muškog nasilja i mala, ili nikakva, prava na dijete koje je žena nosila/rodila/dojila, podigla i pokušala obraniti od boli. Majke nisu odabrale borbu protiv pravno nametnutih ograničenja njihovim reproduktivnim slobodama, kao ni iskustvo traume opstetričkog nasilja.

Kada sve navedeno uzmemo u obzir, vidimo da iako neke od majki uživaju glazuru poštovanja i/ili kulturalnog odobravanja pod vladavinom patrijarhata, takve je mrvice lako izgubiti, a neke ih žene uopće niti nemaju (na primjer, ovisno o geografskoj i kulturnoj lokaciji, kroz ginekološku fistulu uzrokovanu porodom, rođenjem hendikepiranog djeteta ili djevojčice, silovanjem, razvodom, preljubom, gubitkom obiteljskog socioekonomskog statusa, itd). Majke koje imaju djecu pod okolnostima koje su izvan kulturalno definirane dopustivosti - nevjenčane majke, siromašne majke, imigrantkinje, hendikepirane, itd - nikada ne dobiju ni te mrvice.

Neke se od zapadnih feministkinja doimaju kratkovidnima kada se radi o razumijevanju kompulzivne i prisilne prirode majčinstva pod patrijarhatom. UN-ov svjetski izvještaj o natalitetu 2012. navodi statistike o natalitetu (broju djece po majci). Šesta stranica izvještaja glasi: “Brojne zemlje su u ranijem periodu održavale vrlo visok prirodni prirast (5.1 dijete po ženi ili više) kroz 2000.-te i gotovo sve su bile u Africi, uključujući Burundi, Chad, Demokratsku Republiku Kongo i Guinea-Bissau.”

Te su zemlje ujedno i neke od ekonomski najugroženijih u svijetu. Jasno je da bivanje majkom ne nosi nikakve inherentne privilegije. Stvarnost je vrlo suprotna, kao što ćemo vidjeti u sljedećem odjeljku.

Što se tiče relativnog broja žena bez djece na svijetu, statistike se kreću od niskog 1.8% u Angoli do relativno višeg broja žena koje ostaju bez djece u svojim srednjim i kasnim četrdesetima (14.4% u Australiji, 16% Irskoj, i oko 20% u SAD-u). Većina žena globalno, pak, žive u zemljama gdje je 90% njih majka do te dobi.[1]

Usprkos teškoj stvarnosti majčinstva u svijetu, teoretičari majčinske privilegije opisuju 90% ili više žena svijeta kao privilegiranih majčinstvom, negirajući kolektivne ženske priče o tlačenju kroz sve aspekte njihovih života. Također upadaju u patrijarhalnu zamku krivljenja majki. U stvarnosti, muškarci su ti koje treba kriviti za pomanjkanje resursa ženama (bile majke ili ne), muška je vladavina ta koja ograničava naša prava i slobodu. Patrijarhat je taj koji konstruira ženstvenost kao inferiornu, ali snažno nametnutu ulogu, i čini majčinstvo kompulzivnim dijelom ženstvenosti. Ali zato što je očeva vladavina tako uzidana i poduprta u našem pravnome sustava i pridruženim organizacijama, a žene praktično nemoćne oduprijeti mu se, neke umjesto toga okrivljuju laku žrtvu - majku. Kada bismo živjele u matrijarhatu, ne bismo razgovarale o tome jesu li majke privilegirane u odnosu na žene bez djece. Sve bi žene bile cijenjene i podržavane u odluci da imaju ili nemaju djecu, ali trenutno živimo u patrijarhatu u kojem žene ne uživaju privilegije na osnovu reproduktivnog statusa - gdje niti jedna žena nije privilegirana, bila majka ili ne.

Činjenica da muškarci, a i žene koje podržavaju mušku vladavinu, potiču žene u podređeni položaj lažima i posramljivanjem onih koje im se ne podrede, proturječna je ideji postojanja nekakavog  statusa za žene koje su ustvari zarobljene majčinstvom. Taj uzorak se proteže cijelim društvom, kako dokazuje i institucija braka, sa seksualnim ropstvom na drugom kraju spektra. No čak je i seksualno ropstvo glamurizirano kroz kulturu pornografije, utjelovljeno u neophodnoj klasi žena koje pomažu održavanje supruga/kurva dihotomije i koja sprečava ostvarenje žene kao potpuno realiziranoga, neovisnog ljudskog bića.

Muškarci moraju kontrolirati žensku reprodukciju ne bi li patrijarhat opstao. Da bi imale ikakvu moć, žene moraju zadobiti kontrolu nad svojim reproduktivnim pravima, a ta uključuju i naša prava kao majki. 

Šira slika

Prilažemo tablicu statističkih podataka o natalitetu i nasilju nad ženama u devet zemalja. Zemlje su odabrane prema potpunosti dostupnih podataka za cijelu zemlju. Treba napomenuti da je nasilje nad ženama obično veće nego se prijavljuje i iako su statistike prikupili Ujedinjeni narodi, one su došle iz različitih izvora, uključujući i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, državne statistike i istaživanja te je stoga direktna usporedba otežana. Nastojimo analizirati opće trendove.

 

*Statistike za SAD odnose se na dob 40-44, jer statistike za dob od 45-49 nisu dostupne

**PN=partnersko nasilje

Izvori: sve podatke prikupili UN

Donji graf prikazuje učestalost iskustva partnerskog nasilja među ženama koje nemaju djece u ovih devet zemalja. Primijetite trend: što je manje žena bez djece u nekoj zemlji, to je veća  vjerojatnost da će žene biti žrtve partnerskog nasilja.

Jedan od najvažnijih načina održavanja kontrole nad ženama u patrijarhatu jest kroz kontrolu ženskoga reproduktivnog kapaciteta. Dječji brakovi i prisilni brakovi, silovanje, prisilne trudnoće i nepristupačnost kontracepcije i sigurnoga pobačaja su sve metode koje muškarci koriste za kontrolu ženskoga reproduktivnog sistema, a time i naših života. Smrt pri porodu je jedan od najvećih ubojica žena diljem svijeta: svake godine pola milijuna žena umre od posljedica trudnoće, a još 50 milijuna žena postane invaliditno ili oboli od direktnih posljedica trudnoće i poroda (Seager 2009). Kao što je Shulamith Firestone istaknula u Dijalektici spola, osnovne činjenice ljudske reprodukcije čine žene ovisnima o muškarcima za preživljavanje te su reproduktivne razlike među spolovima osnova za mušku eksploataciju žena kao klase. Kao takva, tvrdnja da žene koje udovolje muškom zahtjevu za djecom, bilo kroz “izbor” ili pod prisilom, stječu privilegije tim pristankom, usporediva je sa tvrdnjom da su radnici privilegirani kapituliranjem opresivnoj kontroli kapitalista. Drugim riječima, potpuno je apsurdno. Žene koje imaju djecu suočavaju se sa diskriminacijom pri zapošljavanju i ekonomskim poteškoćama, podložne su većem riziku od muškog nasilja, većem riziku od državnog nadzora i kriminalizacije, zlostavljačkog pravnog i obiteljsko-sudstvenog sustava, gubitku osobnosti i temeljnih ljudskih prava tijekom trudnoće te mnogim drugim preprekama specifičnima za majke pod patrijarhatom.

Jasno je da su isprazne pohvale majčinstvu u patrijarhalnoj kulturi nalik glorifikaciji surovog individualizma pod neoliberalizmom; to je naprosto trik osmišljen za poticanje suradnje ugroženih grupa i prikrivanja izvora opresije. Više nego što pomaže siromašnima, mit meritokracije osigurava nastavak njihove eksploatacije, a na sličan način glorifikacija majčinstva ne koristi majkama, nego ih uljuljava u spokoj i prihvaćanje opresije. Retorička vrijednost dana majčinstvu leži u nedostatku materijalne vrijednosti za neplaćen majčinski rad, bez kojega bi se cijelo društvo urušilo. Povremena čestitka ili obožavateljski kič članak kojim su majke nagrađene nije ništa doli opsjena namijenjena odvraćanju naše pažnje s opresivne stvarnosti pod kojom majke žive i rade.

Majčinstvo kao kapitulacija?

Konačno, neki teoretičari majčinske privilegije tvrde da je odabir majčinstva kapitulacija patrijarhatu, predaja feminističkih vrijednosti. ‘Prava feministkinja’, teorija kaže, odbacit će majčinstvo kao gestu otpora patrijarhatu, a i da bi imala više energije za druge žene i rad na uništenju patrijarhata.

Kao prvo, ta ideja previđa činjenicu da patrijarhat leži ispod cijelih naših života - našega rada, telekomunikacija, industrije, obrazovanja… sve to proizlazi iz patrijarhata i izgrađeno je za osiguranje njegove reprodukcije. Otpor patrijarhatu kroz otpor majčinstvu nije ništa manje ni više značajno od otpora drugim aspektima patrijarhalnog života; niti jedna od mogućnosti, pak, nema politički značaj. Svakako  postoji vrijednost u činu osobnog otpora; odbijanje da se performira nametnuta ženstvenost (potencijalno uključujući status bez djece) jest činjenje prema riječima koje dopire do drugih, s potencijalom inspiriranja podizanja svijesti među ljudima koji nas okružuju. Ipak, potrebne su udružene ljudske snage ne bi li se proizvela politička energija koja bi dovela do političke moći neophodne za strukturne promjene.

Drugo, pretpostavlja se da se možemo oduprijeti patrijarhatu negirajući jedan od temeljnih elemenata naše ženske egzistencije i to kroz mučeništvo za feministički cilj, što je više anti-ženski nego anti-patrijarhalno. Nesumnjivo, majčinstvo je preuzeto od patrijarhata i rekonstruirano kao oblik ropstva, ali naša sposobnost da stvorimo život postoji i izvan patrijarhata. Mi, feministkinje, ne trebamo sebi braniti kreativni ženski rad i majčinsku ljubav. Mi možemo pružati otpor patrijarhatu kroz majčinstvo, na isti način kako druge feministkinje uključene u druge uobičajene aspekte patrijarhata pružaju otpor kroz svoj rad, igru, komunikaciju/odnose, itd. Feminističke majke donose istu svjesnost u majčinstvo i podizanje djece, kao što i bilo koja druga feministkinja donosi u svoje odabrane aktivnosti i odnose unutar patrijarhalnog konteksta. Uistinu, feminističke majke su u jedinstvenoj poziciji u kojuj mogu pomoći mijenjati kulturu prenoseći feminističku svjesnost djeci. Mi definitivno ne tvrdimo da su majke dovoljno moćne da se suprotstave cjelokupnome patrijarhatu - “selo” ima izniman utjecaj na djecu - ali opet, naša feministička svjesnost pomaže oblikovati svjesnost naše djece i njihove buduće živote. Tvrditi drugačije znači opasno se približiti patrijarhalnoj ideji da majčinstvo čini žene preemocionalnima da bi ispravno razmišljale ili održale integritet svojih uvjerenja i vrijednosti bez vodstva vanjskih autoriteta. Zar je to ono u što teoretičari majčinstva žele da vjerujemo, da su oni ti autoriteti koje majke trebaju slijediti?

Mi mislimo da ne. Prikazale smo ovdje pogrešne pretpostavke koje su iznijeli teoretičari majčinske privilegije, s dokazima o posebnoj opresiji s kojom se suočavaju žene jednom kada postanu majke. Maleni izrazi odobravanja ukazani majkama - proslave za novorođenčad (baby showers op. prev.) - nisu isto što i privilegija jer ne štete ne-majkama i zato jer ne doprinose značajno boljitku majki u cjelini. Socijalni programi dostupni majkama (a sve su manje dostupni) jesu tu na temelju djece, a ne majki po sebi te one, ukoliko bi izgubile djecu prirodnim ili legalističkim putem, više ne bi bile u nadležnosti tih programa, iako bi još uvijek bile majke. Prikazale smo da nije majčinstvo to koje zaslužuje čak ni najmanje patrijarhalno odobravanje, ta idu samo majkama koje ispunjavaju kriterije dobi, rase, klasnog i bračnog statusa, i samo toliko dugo dok takve majke ispunjavaju navedene kriterije, što je rijetko kad pod njihovom kontrolom. Kao što radikalni feminizam odavno prepoznaje, a što su teoretičari majčinske privilegije zaboravili, majčinstvo nije privilegirana pozicija unutar patrijarhata, ono je sam temelj opresije žena.

[1]  United Nations, Department of Economic and Social Affairs, Population Division (2013). World Fertility Report 2012 (United Nations publication).

Autorice: Delilah Smith, Penelope Riley, Jai Kalidasi

Prevela: Ksenija Kordić

Tagovi: radikalni feminizam, majčinstvo, majčinska privilegija, motherhood, mother privilege, radical feminism,