Mizoginija je revizionizam

Mizoginija je revizionizam

Feminizam je postao glavna meta mnogima na ljevici. Pomodno je, među samoproglašenim komunistima, razotkrivati feminizam kao buržujski, politiku identiteta ili oboje. Mnoge od tih tvrdnji počivaju na namjernom pogrešnom tumačenju velikanki marksističkog feminizma, kao i na površnim semantičkim argumentima. Niti jedna druga struja feminizma nije temeljitije obezvrijeđena i oklevetana od radikalnog feminizma, koji se uz gore navedene tvrdnje još zlobnije i nepristojnije osuđuje. U stvarnosti feminizam nije samo kompatibilan s marksizmom, već mu je neophodan. Bez oslobođenja žena, nema uspješne socijalističke revolucije. Lenjinova slavna izreka da "Ne može biti, niti postoji niti će ikada biti stvarne" slobode "sve dok žena ne bude oslobođena (tereta op.prev.) privilegija koje zakon daje muškarcima, sve dok radnik ne bude oslobođen jarma kapitala, i sve dok se seljaci ne oslobode jarma kapitalista, zemljoposjednika i trgovaca. "[1] Ali za grube klasne redukcioniste koji se klanjaju oltaru radništva, ta poanta pada na namjerno gluhe uši. Dok su prva dva dijela ove serije više usmjerena na teoriju, ovo posljednje poglavlje je više polemičko nego teorijsko, s ciljem ponovnog potvrđivanja neophodnosti feminizma u revolucionarnom socijalističkom projektu.

Tvrdnja da je feminizam buržujski najprije je popularizirala Međunarodna komunistička liga, popularnije znana kao Spartacistička liga, poznata po svojoj "revolucionarnoj" obrani filmaša silovatelja Romana Polanskog i seksualnog kluba NAMBLA. [2] Jednako štetna Socijalistička stranka za jednakost, također poznata po obrani silovatelja, kao i zalaganje protiv "staljinističkih špijuna", na sličan način osuđuje feminizam kao buržujski. Obje organizacije tvrde da ne podupiru feminizam, već "oslobođenje žena". Dok obje organizacije nisu posebno utjecajne na ljevicu u cjelosti, njihovu su anti-feminističku, "žensko osloboditeljsku" ideju pokupili mnogi ‘ljevičari’, posebno muškarci. Da bi opravdali ta stajališta, navodi se rad Alexandre Kollontai, Društvena osnova ženskog pitanja , ali ono što su ovi argumenti propustili jest da Kollontai ne osporava feminizam kao cjelinu, već buržujski feminizam. Kollontai je, zajedno sa svojim suvremenicama Rosom Luxemburg i Clarom Zetkin, poticala radikalizaciju i evoluciju feminizma; baš kao što je komunizam predstavljao vrhunac prosvjetiteljskog radikalizma, nastojale su stvoriti feminizam koji bi predstavljao ideološki vrhunac borbe za oslobođenje žena, kao i vodič za djelovanje ženama radničke klase. Ono što su ove revolucionarne žene učinile razumljivim je da, iako postoje pitanja koja ujedinjuju sve žene, međusobni kolaboracionizam u konačnici šteti feminističkome cilju, umjesto da ga unapređuje, jer će buržoaske feministkinje konačno stati uz svoju ekonomsku klasu. To je vrlo različito od totalističkog prokaza feminizma kao ideologije. Cijela priča o "ženskom oslobođenju, a ne feminizmu", samo je semantička varka; ono što doista jest je prikrivanje nelagode koju mnogi lijevi muškarci osjećaju oko revolucionarnog pokreta koji je isključivo namijenjen ženama. Ove revolucionarke nisu teoretizirale, organizirale i agitirale da bi se ljudi osjećali ugodno, nego da bi oslobodile međunarodni proletarijat, osobito radne žene svijeta.

Sljedeća optužba, da je feminizam oblik politike identiteta, još je jedan primjer takvog neukusnog semantičkog i ideološkog smeća. Kao što se raspravljalo u prvom dijelu ove serije, žena nije identitet, već materijalno stanje bića. Engels je u Porijeklu obitelji, privatnog vlasništva i države objasnio kako je pojava privatne imovine i njegova koncentracija u rukama muškaraca dovela do dominacije nad ženama od strane muškaraca u svrhu iskorištavanja njihovog reproduktivnog rada kako bi se imovina mogla prenositi s oca na sina. Patrijarhat i klasa postoje u međusobnoj simbiozi, jedno nije moguće bez drugog. A kapitalizam, unatoč tome što je ženama omogućio ostvarenje nekih ciljeva, još uvijek treba održavati kontrolu nad ženskim reproduktivnim radom kako bi se osigurao nastavak radničke klase. Patrijarhat također ima funkciju ‘oduška’ za agresiju radnog muškarca; umjesto da usmjeravaju svoj bijes na sustav koji ih iskorištava, potiču se da usmjeravaju bijes na žene. Ali opet, to nije zato što je žena "identitet". Veliki dio tog muškog bijesa usmjerenog prema ženama je seksualno iskorištavanje; prostitucija, pornografija, seksualno ropstvo. (Vidi Dio 2 za detaljnije istraživanje seksualnog iskorištavanja žena pod patrijarhatom i kapitalizmom.) Ženska biologija, stanje žene i žensko tijelo neodvojivo je od ovog tlačenja i eksploatacije. Thomas Sankara je rekao o ovom dvostrukom ugnjetavanju žena:

"Ženska je sudbina vezana uz onu eksploatiranog muškarca. Međutim, ova solidarnost ne smije nas zasljepiti za viđenje specifične situacije s kojom se suočavaju žene u našem društvu. Istina je da su radnica i običan čovjek ekonomski iskorištavani, ali suprugu radnicu također ušutkuje njen radni suprug. To je ista metoda koju muškarci koriste da dominiraju drugim muškarcima! Postoji ideja da su neki muškarci, na osnovu svog obiteljskog podrijetla i rođenja, ili "božanskih prava" nadmoćni spram drugih. "[3]

Roditi se ženom životna je osuda na, u "najboljem" slučaju, status drugorazrednog građanina i, u najgorem slučaju, život pun najgore vrste ropstva i eksploatacije. Žene ne čine klasu, već kastu; moguće je napredovati iz klase kojoj se pripada, ali kasta je nešto s čime se rodi i nikad se ne može pobjeći. Feminizam ima za cilj emancipaciju ženske kaste; to nije nekakav apstraktni identitetski pokret. Moramo pitati, hoće li oni koji denuniciraju feminizam kao politiku identiteta također reći istu stvar o oslobođenju crnaca ili nacionalnim pokretima oslobođenja? Naravno, neki hoće, ali će biti manjina. Kult idealnog "radnika" kojeg obožava klasno redukcionistička ljevica primjer je stvarne politike identiteta, način na koji fetišizira i podiže neku vrstu arhetipskog industrijskog radnika u simbol radničke klase. Takva vrsta grubog klasnog redukcionizma predstavlja daleko veću opasnost za ljevicu od feminizma, čak i kad bi feminizam bio "politika identiteta". Opet, ove optužbe služe više da prikriju nelagodu lijevih muškaraca nego išta drugo. Radnici i ljevičari su još uvijek muškarci, i ako se aktivno ne suprotstave patrijarhalno-kapitalističkoj socijalizaciji, radit će više kao podrška statusu quo nego revoluciji. Ako ih već solidarnost sa ženama radničke klase ne može uvjeriti da podupru feministički pokret, onda bi ga možda trebali poduprijeti jer im je u interesu da to učine. Kao i bijelog radnika rasista, koji misli da je superioran spram crnog druga, kapitalizam neće oklijevati žrtvovati šovinističkog radnika na lomači zgrtanja i dobiti.

Lijevi anti-feminizam doista je dostigao svoj vrhunac posljednjih godina u bijesnim napadima na radikalni feminizam i radikalne feministkinje. Svi grubi argumenti koji se koriste protiv feminizma bivaju također usmjereni i protiv radikalnog feminizma, ali je zloba podignuta na sasvim novu razinu.Tu su i druge optužbe rezervirane isključivo za napad na radikalni feminizam; da je radikalni feminizam elitistički, rasistički, "transfoban", moralistički, "kurvofoban", pa čak i fašistički! Opet, ovi argumenti pokazuju šokantnu razinu neznanja kada su u pitanju povijest i teorija. Poput marksističkih feministkinja iz ranog dvadesetog stoljeća, radikalni feminizam nije nastao kao protu-lijevi pokret, nego kao pokret za guranje ljevice na najvišu razinu teorijskog i revolucionarnog potencijala. Carol Hanisch, radikalna feministkinja koja je, između ostalog, skovala izraz "osobno je političko" i organizirala prosvjede na Miss Amerike 1968., izjavila je da je radikalni feministički pokret, koji je pomogla osnovati i razvijati, nadahnut Maom i Kulturnom revolucijom. U istom govoru, rekla je:

"Kulturna revolucija mi se čini nastavkom Revolucije: načinom da se bolje ukorjeni, tako da se ne bi zaustavila na birokraciji i samozadovoljstvu koje se javlja jednom kad se osvoji moć i nova skupina ljudi - uključujući oportuniste u samom revolucionarnom pokretu - dobije ulogu u stvaranju novog statusa quo. To je nastavak procesa kojim mase radnih ljudi, uključujući žene i manjine, zauzimaju ukupnu političku, ekonomsku i društvenu moć. To je sljedeći korak za postizanje stvarnog komunizma; odnosno, besklasnog društva, uključujući i spol i rasu. Smatrali smo seksizam i rasizam za više od pukog tradicionalnog ponašanja, ili loše i neupućene navike. Budući da smo materijalisti (u marksističkom smislu), pitali smo: 'Tko ima koristi?' "[4]

Druge radikalne feministkinje kao što su Shulamith Firestone i Andrea Dworkin nastojale su primijeniti dijalektički materijalizam isključivo za razumijevanje ugnjetavanja i iskorištavanja žena. Umjesto da se odaju "biološkom determinizmu" ili "spolnom fašizmu", kao što su njihovi kritičari tvrdili i još uvijek tvrde, one su se temeljile na djelima Engelsa, Kollontai i drugih i produbile ih; njihove su analize učinile za patrijarhat ono što je Marx učinio za kapitalizam. Dugujemo mnogo novootkrivenog razumijevanja pretpatrijarhalnog društva i "izgubljene" ženske povijesti njihovoj marljivoj analizi i istraživanju. Radikalno feministička frustracija velikim dijelom ljevice nije bila i ne bi se trebala smatrati izrazom anti-ljevičarskog osjećaja, već bi trebalo razumjeti duboke frustracije šovinizmom i povlasticama koje su demonstrirali mnogi muški ljevičari, kao i dominaciju ljevičarskih skupina od strane takvih ljudi, te načinom na koji su žene u tim skupinama bile vrlo često ušutkane i zlostavljane (što se i danas događa, kao što je pokazao silovateljski "skandal" u Britanskoj socijalističkoj radničkoj stranci i u australskom odjelu Odbora za radničku internacionalu). I baš kao što je Marx stalno podvrgnut smiješnim napadima ljudi koji ga nisu čitali, tako su i radikalne feministkinje (tvrdnja da je Dworkin rekla da je "svaki seks silovanje" jedno je od najpopularnijih iskrivljenja). Samo što radikalne feministkinje, ne samo da se napada s desnice, kao Marxa, već i s ljevice. Ono što to uistinu pokazuje je da što jači i direktniji napad na strukture moći, odmazda biva luđa i grublja.

Na kraju dana, anti-feministički "ljevičari" jednostavno pokazuju krajnji nedostatak razumijevanja revolucionarne socijalističke teorije i prakse. Svaki revolucionarni socijalist prepoznao je da, da bi revolucija bila uspješna, žene moraju biti masovno mobilizirane; čak i nakon uspostave socijalističke republike, ova mobilizacija se mora nastaviti i produbiti se kako bi se socijalizam ukorijenio i procvjetao. Žene su više od dekoracije socijalističke revolucije, one moraju biti aktivni sudionici u svakom aspektu izgradnje socijalističkog društva. Mao i Castro bili su posebno pronicljivi prepoznajući to; i Kina (barem do dengistskog doba) i Kuba aktivni su zagovornici oslobođenja žena u svim sferama društva. Sam Marx je rekao: "Svatko tko zna bilo što o povijesti, zna da su velike društvene promjene nemoguće bez ženskog fermenta. Društveni se napredak može mjeriti upravo društvenim položajem ženskog roda ... "[5] Ova se izjava može i treba primijeniti i na socijalističke organizacije; Najučinkovitije socijalističke skupine su one u kojima žene nisu samo aktivne na svakoj razini, već su i jednako cijenjene suradnice u razvoju i praksi organizacije. Oni "socijalisti" koji zanemaruju, podcjenjuju ili odbacuju feminizam to čine na vlastitu odgovornost.

[1] Lenin, VI. “Soviet Power and the Status of Women.” Marxist Internet Archive. Marxist Internet Archive, 2002. Web. 06 July 2017.

[2] “Feminism vs. Marxism: Origins of the Conflict.” International Communist League (Fourth International). Women and Revolution, 10 June 2011. Web. 06 July 2017. The “Spart’s” key anti-feminist manifesto.

[3] Sankara, Thomas. “7 Thomas Sankara Quotes about Women.” MsAfropolitan. N.p., 25 Nov. 2011. Web. 06 July 2017.

[4] Hanisch, Carol. “Impact of the Chinese Cultural Revolution on the Women’s Liberation Movement.” Carolhanisch.org. Carol Hanisch, 1996. Web. 06 July 2017.

[5] Marx: Letters to Dr Kugelmann, Marxist Lib. 17 (NY, International Pub., 1934), letter of December 12, 1868, p.83.

Zachary George Najarian-Najafi

Prevela Ksenija Kordić

Originally published at longestmarch.blogspot.com on July 7, 2017.

Tagovi: marksizam, radikalni feminizam, zachary george najarian-najafi