Nema rađanja (Not In Labor):  intervju s Jenny Brown

S nedostatnom potporom roditeljima, žene u SAD-u imaju manje djece nego ikada prije. Podizanje nove generacije je rad - a čini se da su Amerikanke u štrajku.

Stopa nataliteta se 2017. spustila na nižu razinu nego ikada ranije. U svojoj knjizi “Birth Strike: The Hidden Fight Over Women’s Work” (PM Press, 2019.) autorica Jenny Brown tvrdi da padajuća stopa nataliteta predstavlja odbijanje rada ili štrajk protiv bijednih uvjeta za one koje rađaju i podižu djecu.

Poput mnogih klasičnih tekstova drugog vala feminističkog pokreta, knjiga Jenny Brown, premda predstavlja i kolektivni intelektualni pothvat, proizlazi iz njenog organizacijskog rada s  Redstockings i National Women’s Liberation, uključujući grupne diskusije i okupljanja s ciljem podizanja svijesti.

S Jenny Brown o njenoj knjizi razgovara novinarka Jacobina Liza Featherstone.

Feministkinje su se uvijek borile za naša reproduktivna prava kako bi obranile dostupnost pobačaja. Što feministkinje općenito misle zašto je ova borba prioritetna? Što su nam feministkinje rekle o interesu vladajuće klase u vezi naše reprodukcije?

Prema kraju 19. stoljeća feministkinje su smatrale da je razlog zabrane kontrole rađanja i pobačaja bila potreba za topovskim mesom: vladajući su htjeli više vojnih trupa. I to je bilo točno i vrlo očito. Teddy Roosewelt je bio bijesan na žene koje nisu imale djecu. Feministkinje su govorile da oni žele da imamo mnogo djece kako bi se opskrbilo to carstvo u nastajanju kakvo su bile SAD

To se u velikoj mjeri razlikuje od šezdesetih kada smo, barem od dijela establišmenta, slušale kako žene imaju previše djece. Za sav taj kriminal i prenapučene gradove opet su okrivljene žene. Dok su neke feministkinje i dalje mislile da vladajuća klasa želi povećati stopu rađanja, za mnoge feministkinje - a među ostalima tu ubrajam Lindu Gordon koja je napisala povijest kontrole rađanja pa i neke pionirke pokreta za pravo na pobačaj poput Lucinde Cisler – vladajuća klasa u SAD-u nije zabranjivala pobačaj i kontracepciju zato što su htjeli više stanovnika, već su postojali drugi razlozi: zbog religijskih prigovora, željeli su da jača crkva. Kažnjavanje žena zato što su se seksale je jedan od bitnih razloga.

Standardan razlog.

Znači ne radi se o tome koliko će se ljudi proizvesti. Mislim da smo krenule s te pozicije ranih 2000-tih kada smo počele raditi na ovom projektu.

I otkrile ste da su ovi narativi prilično točni.

Naše iskustvo započinje kada je jedna od osnivačica Redstockings Kathie Sarachild u osnovi rekla - čini se da žene u SAD-u štrajkaju. Tada je to zvučalo točno, no nismo bile sigurne.

Nastojale smo da pilula za dan poslije postane legalna i regularno dostupna. Deseci država su to imale kada smo počinjale. Očekivale smo da će Bushova administracija biti veliki protivnik. No nismo očekivale da će se Obamina administracija također suprotstaviti dostupnosti pilule za jutro poslije. Zapravo, oni su “pregazili” naredbu FDA da omogući dostupnost pilule za žene ženama svih dobi.

Bile smo pomalo šokirane. Demokratska stranka nije bila sve što smo ikada željele, no ovdje govorimo o kontracepciji. Obama je doslovno rekao da ne želi da njegove mlade kćeri mogu nabaviti ovu pilulu, što je na neki način kontradiktorno.  [2011. kada je Obama ovo izjavio, njegove kćeri Sasha i Malia imale su 10 i 13 godina, dakle bile su u dobi u kojoj osoba koja zatrudni zasigurno treba pobačaj].

Počele smo istraživati zašto je protivljenje kontroli rađanja (kontracepciji) postalo mainstream. Jer kada se radi o pobačaju možeš reći - ok, možda se tu radi o politici, ali budući da je 80 posto ljudi koji su protiv pobačaja za kontracepciju, stvarno govorimo o poziciji koja je u suprotnosti sa svojim temeljima ukoliko se protiviš kontroli rađanja.

Pa smo se počele pitati - radi li se tu možda o razdoblju poput onoga 1913. u smislu populacijskih politika.

Drugim riječima, počele ste misliti da vladajuća klasa želi da proizvodimo više beba.

Da. A istovremeno, u našoj grupi imamo iskustva žena koje žele djecu, ali nisu u mogućnosti to ostvariti.

2015. smo radile na podizanju svijesti. U prostoriji su bilie mnoge koje su imale jedno dijete, željele su drugo, smatrale su da njihova obitelj nije potpuna jer su imale odlične odnose sa svojom braćom i sestrama i osjećale su da njihova obitelj nije potpuna sa samo jednim djetetom, no nisu si to mogle priuštiti s obzirom na dvostruke smjene koje radimo, trošak dječje skrbi, nepouzdani zdravstveni sustav, neplaćena bolovanja i sve te stvari za koje znamo da nam onemogućavaju da imamo djecu.

One među nama koje nisu imale djecu često su navodile slične razloge. Za mene je to zasigurno vrijedilo: 15 godina sam bila bez ikakvog zdravstvenog osiguranja, a kada sam dobila policu, isključivala je sve prethodne zdravstvene probleme i potrebe - uključujući i reproduktivno zdravlje. Ukoliko bih ostala trudna trebala sam imati unaprijed kupljen dodatak za trudnoću kako bih imala pokrivene usluge vezane za trudnoću.

Počneš razmišljati: ako ja ne mogu imati ni zdravstveno osiguranje, kako ću ga osigurati djetetu? Nisam imala dobra primanja, što je definitivno bio faktor. I otkrile smo da je to univerzalan faktor za žene u našoj grupi koje su željele djecu. Naravno, bilo je onih koje nikada nisu željele djecu, željele su raditi druge stvari, i to je u redu. Ali za one koje su željele djecu, ekonomsko stanje je zaista bilo prepreka.

Pogledajte što imaju druge zemlje, poput plaćenog porodiljnog dopusta, što znači da te u osnovi plaćaju da rodiš dijete. Ne ideš na posao, ali dobiješ plaću. U SAD-u je reproduktivni rad potpuno obezvrijeđen. U Švedskoj porodiljni dopust traje 16 mjeseci, a gotovo dvije godine u Francuskoj. Ovdje, očito, poslodavci nisu mogli tolerirati ni osam tjedana neplaćenog dopusta. Morale smo se za to boriti, i dobile smo u nekoliko država, ali dobijemo jako mali postotak plaće. Zaista, jedina smo država koja nije plaćala porodiljni dopust.

Zatim, skrb za djecu. Trošak skrbi za djecu je u SAD-u prebačen na obitelji dok je u mnogim europskim zemljama na teret države. I, također, sve te zemlje imaju državnu (javnu) zdravstvenu skrb! Mnoge od tih zemalja daju dječje doplatke, u osnovi dobiješ novčani dodatak za svako dijete koje imaš. Shvatile smo da je strategija SAD-a prebaciti taj kompletan trošak i rad na obitelj.

Jedna od intrigantnih stvari u vašoj knjizi je to kako se SAD razlikuje u odnosu na druge države po tome kako se nosi sa izazovom niske ili stabilne stope rađanja.

Čini se da su neki od benefita u drugim zemljama koje ste upravo opisali barem djelomično institucionalizirani kao odgovor na zabrinutost elite u vezi stope rađanja. Dok je, kako se čini, kod nas odgovor na ovaj problem prisilna trudnoća.

Da. Primjerice, u Švedskoj je 1930-ih vladala velika zabrinutost zbog toga što su žene počele raditi, a stopa rađanja je padala. I tu je u osnovi izvorište države socijalne skrbi u Švedskoj.

U Francuskoj je briga za stopu rađanja bila konstantna zbog sukoba s Njemačkom s kojom su bili u ratu. Čak postoji karikatura iz 1880-ih na kojoj su prikazana tri Njemca nasuprot dva Francuza s bajunetama, s natpisom: rađajte više djece. Francuska je sve pokušavala i na kraju su pokušali olakšati ženama majčinstvo uvođenjem dugih porodiljnih dopusta, državnim uslugama skrbi za djecu, i u to su uložili mnogo resursa. No prije toga su radili isto ono što činimo ovdje: zabrana pobačaj, loša seksualna edukacija.

U SAD-u smo još uvijek u situaciji prisilnog rađanja: doći do pobačaja je sve teže i teže, otežan je pristup kontracepciji, seksualna edukacija ne objašnjava seks.

Već ste nekoliko puta spomenuli koncept podizanja svijesti. Možete li objasniti za one koji ne znaju što je to i odakle je proizašlo, i na koji način je ovaj proces važan za stvaranje ove knjige?

U 1960-ima je podizanje svijesti bilo program pokreta za oslobođenje žena. U osnovi, umjesto da čitamo knjige o ženama što jesmo, pričamo među sobom i istražujemo naša iskustva na iskren i dubok način. I zatim oblikujemo zaključak: što se ovdje događa? Zašto doživljavamo takve stvari u svojim životima?

Znači to je bilo podizanje svijesti i proširilo se pokretom poput požara. Ono je zaslužno za stvarno širenje pokreta za oslobođenje žena diljem zemlje do 1970. Članica sam organizacija National Women’s Liberation i Redstockings koje gotovo kontinuirano djeluju od svog osnutka 1969. Također sam bila uključena u grupu koja se zvala Gainesville Women’s Liberation koja je osnovana 1968. i koja je bila prva grupa za osobođenje žena na Jugu. Znači, moja organizacija National Women’s Liberation nastala je na ovim temeljima pokreta za oslobođenje žena i još uvijek koristimo podizanje svijesti u svemu što radimo.

Promišljale smo našu opresiju, smišljale organizacijsku strategiju i diskutirale organizacijske probleme. Stvarno bismo sjele i istraživale svoje iskustvo u svim tim slučajevima i mislim da su ženska iskustva i životi dali čvrste temelje našoj politici. Imale smo sastanke podizanja svijesti po kvartovima u New Yorku, tako da žene nisu morale nigdje putovati, mogle su otiići negdje u blizini svoga doma, sastajale smo se s drugim ženama i razgovarale smo o svemu. U ovoj knjizi postoji poglavlje posvećeno svjedočanstvima s ovih sastanaka o majčinstvu.

Jedna od pretpostavki feministkinja o politikama nataliteta je da vlade žele da bijele žene rađaju više djece, a ne-bijele žene manje. Slažete se da postoji mnogo rasizma vezano uz diskusiju od stopi rađanja i reproduktivnim pravima. No tvrdite da nije uvijek bilo baš tako kako pretpostavljamo.

Povijest reproduktivne prisile u ovoj zemlji počinje s robovlasništvom. Crne žene su oduvijek snosile najveći teret. Robovlasnički sustav je propisivao da su djeca ropkinja vlasništvo robovlasnika čak i ako je otac bio slobodan. To znači da je reprodukcija porobljenih žena bila izvor bogatstva za vlasnika, ne samo u obliku radnika već i samog bogatstva.

To je stvorilo ogroman pritisak na žene da moraju rađati, i naravno, one su pružale otpor. Ispostavilo se da je žvakanje korijena pamuka prilično efikasna kontracepcija koju su otkrile. Ropkinje su isto radile ono što rade žene kada pokušavaju kontrolirati svoju reprodukciju: skrivale spontane pobačaje i različite načine da pobace i sve ostalo.

I moram reći da je bilo mnogo napetosti kod robovlasnika u to doba zbog činjenice da je u mnogim državama rađano mnogo više djece onih koje su držali zarobljenima. Kada je 1791. započela Haićanska revolucija, potpuno su poludjeli. Nisu željeli uvoziti robove s Kariba jer su se bojali da će im donijeti plamen pobune na Sjever. Tada su još više prisiljavali ropkinje da rađaju i to na sve moguće užasavajuće načine.

Kada je ropstvo okončano, još uvijek su zadržali radnu snagu koju su imali. Tada je nastupilo dugo razdoblje stvaranja zakona protiv skitnica: pokušavali su zadržati tu crnu radnu snagu koja više nije bila u ropstvu, premda su ih ti zakoni prisiljavali da se vrate vlasnicima u ropstvo. Međutim, represija na Jugu je bila jaka, a ekonomska situacija bijedna za crne ljude, i na kraju su odlazili: to je bila velika migracija. Čak postoje priče o južnjačkim zemljoposjednicima koji su pokušavajući da zadrže crne radnike cijepali njihove putne karte.

Dakle, što se dogodilo 1960-ih? Tijekom Drugoga svjetskog rata, velika tema postala su ljudska prava. Gotovo milijun crnih vojnika se vratilo kućama i južnjački zemljoposjednici su stvarno postali nervozni. Požurili su s mehanizacijom farmi koja je započela tijekom rata kad su imali manjak radnika. Gotovo unutar 15 godina, proizvodnja pamuka na Jugu je bila mehanizirana.

To znači da je odjednom bilo mnogo vrlo vrlo mnogo militantnih crnih radnika koji su bili nezaposleni - i tada su na Jugu počeli raditivršiti prisilnu sterilizaciju. Fannie Lou Hamer, legendarna liderica Mississippi Freedom Democratic Party bila je sterilizirana 1961. kada je došla u lokalnu bolnicu na operaciju ciste. Procijenila je da je u tom okrugu to doživjelo 60 posto žena kada bi došle u bolnicu. Postoji mnoštvo dokumenata o prisilnoj sterilizacji. Prilično je jasno da su željeli kontrolirati rad crnih ljudi dok god je bilo moguće, a kada je ta populacija postala nemirna, tada su počeli prisilno sterilizirati.

Isto to možete vidjeti u Portoriku. Veliki američki robovlasnici su došli tamo i zauzeli većinu zemlje i iznenada je nastala “kriza prekomjerne populacije”, jer su svi bili izbačeni sa zemlje. Koristili su sterilizaciju i netestiranu kontraceptivnu pilulu koju su posvuda dijelili. 

Dakle pitanja koja proizlaze - je li bilo otimačine zemlje? Je li ova populacija financijski koštala elitu? Jesu li imali neke zahtjeve? Je li to bila pobuna ili revolucija? I jesu li elite trebale njihov rad? To su bila pitanja koja je postavljala vladajuća klasa kako bi odlučili kakva će biti njihova populaciona poltika.

A kako je sada?

Jasno je da su Afroamerikanke uvijek bile na prvoj liniji borbe za reproduktivnu pravdu. Principi reproduktivne pravde znače - moći ne imati djecu kada ih ne želiš, imati djecu kada ih želiš te imati pristojne uvjete u kojima ćeš ih podizati.

Umjesto da pričamo o “izboru” ili pravu na pobačaj, trebale bismo pričati o cijelom nizu stvari. A to proizlazi iz tog užasnog iskustva prisilne sterilizacije za afroameričke žene.

U vašoj knjizi pišete o drugim razdobljima u povijesti kada je korištena fraza “štrajk rađanja”. Možete li nešto reći o korijenima ove ideje?

Emma Goldman je na svojim turama govorila o kontroli rađanja i nazivala je to lekcijom o “štrajku rađanja”. To je bilo otprilike 1913-1914. U to vrijeme je taj termin značio da žene kontroliraju svoju reprodukciju. Nije značilo koordinirano, planirano nastojanje; značilo je - usporavamo jer je život tako težak.

Kao feministkinje smo usmjerene da pričamo o ženskoj reprodukciji kao o mjestu opresije: žene su opresirane zato što smo mi one koje biološki imamo djecu i to se protiv nas koristi na sve moguće načine.

Očigledno je to točno. Ali u knjizi ste na divan način to preoblikovale, tvrdeći da ja naša reprodukcija također i neka vrsta moći. Imamo nešto što elite žele. I kroz povijest su često željeli. Društvu je potreban reproduktivan rad na isti način kao što trebaju ljude da bi tvornice nastavile proizvoditi, ljude koji će omogućiti taj proces bez zastoja.

Ovo je mnogo uzbudljivija i pozitivnija perspektiva, kontroliramo sredstva proizvodnje, kao što je Marx primijetio da radnici kontroliraju sredstva proizvodnje u tvornici. Radnici štrajkaju za bolje plaće i bolje radne uvjete. Dakle, što želimo izboriti ovim štrajkom rađanja?

Javni zdravstveni sustav - zajamčenu zdravstvenu skrb za svakoga. Plaćeni porodiljni dopust, mnogo porodiljnog dopusta, šesnaest mjeseci kao primjerice u Švedskoj. Javni sustav skrbi za djecu, besplatne javne škole sa sindikalno udruženim učiteljima koji imaju pristojne beneficije i dobre plaće.

Zatim, borba zahtijeva naše vrijeme, zato želimo kraće radno vrijeme za sve. U postratnom razdoblju  smatralo se da će obiteljska plaća, ona koju zarađuje muškarac biti dostantna za obitelj - za zaposlenog muža, suprugu i djecu. To je seksističko rješenje jer žene tako ovise o muškarcu, no bilo je i progresivno jer je poslodavac barem neka sredstva usmjerio prema obitelji.

Dakle, ne želimo se vratiti u seksistički sistem obiteljske plaće, već želimo ići korak dalje prema društvenoj plaći, kao u Europi, gdje su ti omogućena sredstva samo zato što živiš ondje u nekoj zemlji. Znači, državni/javni zdravstveni sustav. U sistemu obiteljske plaće, zdravstvena skrb se ostvaruje preko zaposlenja, znači kroz posao tvog supruga. To te čini još ovisnijom o supružniku, ali i o njegovom poslodavcu. U sistemu društvene plaće svi imaju zdravstvenu skrb, bilo da su u braku ili ne, to ne ovisi o tvom bračnom statusu: uopće ne ovisi o tvom odnosu s nekim muškarcem.

Mislim da ljudi ne razumiju u potpunosti koliko je bez toga oslobođenje žena nemoguće.

Zatim, plaćeni porodiljni dopust. U nekim zemljama u Europi ne moraš čak imati posao kako bi imala plaćeni porodiljni dopust, dobiješ plaću kada dobiješ dijete - dakle, putem društvene plaće. Želimo doista zamijeniti način na koji funkcionira sistem obiteljske plaće.

Također, primijetite da kada oboje supružnika imaju posao, poslodavci dobiju 80 sati rada, umjesto prijašnjih 40, a obiteljska skrb se svodi na dnevni podsjetnik. Pa, jedan od feminističkih načina da to promijenimo je da svi rade 20 sati dnevno za istu plaću koju dobiju za 40 sati.

Još bih nešto dodala: mi ne pozivamo na štrajk rađanja. Jednostavno izvještavamo da je takav štrajk u tijeku, budući da je stopa nataliteta pala, da smo pozivale na takav štrajk prije deset godina, sad bismo se smatrale iznimno uspješnima.

***

Jenny Brown je članica organizacije National Women’s Liberation i bivša urednica [sindikalnog glasila] Labor Notes. Koautorica je knjige koju su objavile Redstockings  “Women’s Liberation and National Health Care: Confronting the Myth of America” i autorica knjiga “Birth Strike: The Hidden Fight Over Women's Work” i “Without Apology: The Abortion Struggle Now”.

Liza Featherstone je kolumnistica Jacobina, nezavisna novinarka i autorica knjige  and the “Selling Women Short: The Landmark Battle for Workers’ Rights at Wal-Mart”.

 Izvor

Prevela: Sanja Kovačević