Osmomartovski proglas o izlasku iz Radničke fronte

Osmomartovski proglas o izlasku iz Radničke fronte
Proglas koji su napisale i potpisale bivše članice Radničke fronte i objavile na unutarnjim kanalima stranke objavljujemo u skraćenoj verziji i bez potpisa koji su poznati redakciji Femrevolta.
 
8. marta 2019. godine Radničku frontu napustilo je oko 30% članica (10% sveukupnog članstva), duboko razočaranih smjerom i razvojem politika i unutarnje organizacije Radničke fronte. Učinile smo to ujedinjene u stavu i primjedbama koje će ovdje biti iznesene, a to je da Radnička fronta kontinuirano gazi i degradira svoje proklamirane programske i ideološke principe.
Umjesto zajednice egalitarnih i angažiranih članova, partija je zagazila duboko u konvencionalne hijerarhijske strukture tipične za buržujske stranke.
Stoga ne iznenađuje da su se klasno privilegirani pojedinci, skloni agresiji, s puno slobodnog vremena, a osobito muškarci, isfiltrirali kao 'neformalni' vođe i autoriteti. Oni stranku vode i usmjeravaju prema vlastitim uskim interesima, te su cjelokupnu aktivnost, infrastrukturu i program partije usmjerili isključivo na visoko personaliziranu predsjedničku kampanju za predsjedničke izbore.
Apsurdne razine birokratizacije uspostavljene su da bi se ostatku članstva otežalo ravnopravno sudjelovanje u kreiranju politika i nametanju vlastitih tema, potreba i vizija, a kada se uporni i uspiju progurati kroz birokraciju, proglašava ih se saboterima. Pritom se ne preže ni od najgrubljih optužbi, prijetnji i verbalnog nasilja, da bi se takve inicijative zatrle u samom začetku, a inicijatori ušutkali i pasivizirali.
Iako je ženski doprinos radu partije ogroman, prvenstveno kroz obavljanje birokratskih i poslova održavanja, on ipak ostaje nevidljiv, anoniman i nepriznat. Takav reprodukcijsko-organizacijski rad se u partiji s prezirom naziva ‘radom na traci’, kao da se ne radi o radničkoj, već elitističkoj partiji koja njeguje individualističke vrijednosti, cijeneći samo doprinose javno istaknutih članova i/ili onih koji financijski više doprinose, te vjerno reproducirajući upravo ono protiv čega se programski zalaže - rodnu podjelu rada.
Partija je usmjerila ogroman trud i energiju na suzbijanje feminizma i feminističkog protagonizma u svojim redovima. Članice se konstantno osipaju i pasiviziraju (nakon ovog proglasa broj članica pao je na 20%), a nitko se ne pita zbog čega, niti se to smatra zabrinjavajućim. One koje opstaju i ne daju se smatrati tek smokvinim listom navodne direktne demokracije, prolaze kroz već navedene oblike nasilja. Sve je to u cilju pokazivanja ženama, naročito onima koje su grupirane oko neke ideje ili projekta, a time i prijetnje dominantnoj povlaštenoj manjini - gdje im je mjesto.
Radnička fronta, iako formalno posjeduje mehanizme protiv takvih unutarnjih opstrukcija, ne uspijeva mobilizirati članstvo za njihovu upotrebu kao sredstva senzibilizacije i smanjenja tolerancije na nasilje, već se disciplinski postupci provode stihijski, individualno i teški su samo onoliko koliki je ugled oštećenog, a ne kolika je težina prekršaja. Na taj način se smisao takvih postupaka svodi tek na učvršćivanje dominantnih snaga i očuvanju statusa quo, a ne potpori pojedincu (ili grupi) izloženom nasilju.
Dokle god nije u stanju osuditi i suzbiti seksističko nasilje i hijerarhiju u vlastitim redovima, Radnička fronta nije vjerodostojna organizacija kojoj bi žene i druge potlačene skupine trebale pokloniti svoje vrijeme, energiju, pa ni glasove.
Radnička fronta se izdvajala proklamacijom horizontalnog ustroja, direktne demokracije i feminizma, ali u stvarnosti su te riječi pretvorene u agitpropovske buzzwords.
Glasanje članstva o svemu ne podrazumijeva direktnu demokraciju, ako tek nekolicina može predlagati opcije i određivati o čemu se glasa, ili ako se za ključna mjesta odabire među kandidatima. Tada se to zove - predstavnička demokracija.
Pokušaj nekih članova da se izbjegne meritokracija nasumičnim odabirom ili rotacijom svih aktivnih članova, makar i na relativno nebitnom zaduženju forumske moderacije, ignoriran je s indignacijom i uz neizbježne optužbe za sabotažu i razdor.
Radnička fronta, stoga, nije direktno demokratska partija i nema se pravo takvom zvati.
Radnička fronta nema ni volju ni mehanizme da angažira i organizira potlačene (žene, radnike, itd) ni u svojim vlastitim redovima, a kamoli da bude ozbiljan društveni faktor na široj sceni, te joj predstoji ili potpuna reforma, ili nastavak polaganog umiranja kroz daljnju fiksaciju na pozicioniranje pojedinaca na akademskoj salonskoj ljevici.
Ovaj proglas objavljen je s nadom u poticanje članstva Radničke fronte na promišljanje i rad na suzbijanju navedenih štetnih pojava, te reformi postojećeg stanja u partiji.
 
*fotografija uz tekst by Zvjezdana Cikota, Noćni marš, Zagreb,2019.
 

Tagovi: ljevica, feminizam