Pretvaranje silovanja u pornografiju: postmoderni genocid

Pretvaranje silovanja u pornografiju: postmoderni genocid

Objavljujemo ovaj tekst u čast radikalnih feminstkinja koje su se borile za to da ovi strašni zločini protv žena budu prepoznati i koje su u tome i uspjele. Catharine MacKinnon je u suradnji sa zagrebačkom radikalno-feminističkom grupom Kareta 1993. pokrenula postupak Kadić vs Karadžić* u kojem je 12 žena podiglo optužnicu protiv Radovana Karadžića i srpskih vojih snaga u Bosni i Hercegovini za genocidno silovanje Muslimanki i Hrvatica. Presuda u njihovu korist je i donešena 2000. godine i to jednoglasnom odlukom svih članova porote, te im je presuđena i odšteta od 745 milijuna $**. To je prvi put da je silovanje prepoznato kao metoda genocida, a ne samo nusprodukt rata, odnosno ratni zločin.
S obzirom na to da je izvorni tekst izuzetno teško pronaći na internetu, za razliku od nekolicine demantija, objavljujemo i njega, nakon što smo ga sastavile iz različitih izvora (izvorni tekst).

(c) Ms. Magazine
Vol.IV, br. 1
Rujan 1993.

/C.A. MacKinnon, profesorica prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Michiganu, trenutno predstavlja pet organizacija koje se sastoje od ili predstavljaju Muslimanke i Hrvatice i njihovu djecu, preživjele u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Svi neatribuirani citati u slijedećem članku su iz svjedočenja prikupljenih u izvornom istraživanju koje su vodile i prevele Natalie Nenadic i Asja Armanda./

"Sve je bilo mračno, ali krevet na kojem su silovali bio je osvijetljen, kao kad vas ispituju i usmjeravaju svjetlost samo u vas. Samo taj krevet je bio osvijetljen reflektorom. ... Imala sam osjećaj da su neki puta i snimali."
U onome što se zove mirnodopsko vrijeme, pornografija je načinjena od silovanja u filmskim studijima, na setovima, privatnim spavaćim sobama, podrumima, uličicama, zatvorskim ćelijama i bordelima. Ne bi trebalo biti iznenađujuće otkriti ju u "teatru silovanja", srpskom koncentracijskom logoru za Muslimane i Hrvate u Bosni i Hercegovini - kao što je gore navela jedna od preživjelih, 28-godišnjakinja hrvatskog i muslimanskog porijekla. Pa ipak je šokantno, razbistrujuće potresno. Kada je Linda “Lovelace” prijavila prisilu u pornografskom filmu “Duboko grlo”, Gloria Steinem preokrenula je suštinu nevjerice i okrivljavanja koje je Linda pretrpjela, u pitanje, “Što je to u tvojoj prošlosti što te odvelo u koncentracijski logor?” Ako je to ikada bila analogija, više nije. Istražujući strategiju iskušanu godinu dana ranije u Hrvatskoj, srpske su vojne snage u Bosni i Hercegovini, kao što cijeli svijet zna, provodile kampanju zvanu “etničko čišćenje.” To je eufemizam za genocid. To znači uklanjanje ili likvidaciju svih ne-Srba sa teritorije koja se zvala Jugoslavija. Ta kampanja proširenja kroz etničko istrebljenje uključivala je silovanje, prisilne trudnoće, mučenje i ubojstva Muslimanki i Hrvatica, “za Srbiju”. Bosanski Musliman vojnik - zvat ćemo ga “Haris” da zaštitimo njegov identitet - koji je špijunirao srpske snage, opisao nam je što je vidio da im rade, od Vaganca u Hrvatskoj okupiranoj od Srba do Grabeža u okupiranoj Bosni: “Sve što je muslimansko ili hrvatsko oni kolju, ubijaju, pale. Ništa ne smije preživjeti, čak ni kokoš, mačka, ptica, ako znaju da je muslimansko ili hrvatsko. …Jedan je rekao, ‘Eno psa; muslimanski je, ubijte ga.’” Silovane žene, snimljene žene, trudne žene, i vjerovatno ubijene žene, kao i muškarci, pate ne samo zbog tih zvjerstava, nego i zbog saznanja da će biti posljednji ljudi ondje.

Taj genocidni rat je neprestano pogrešno karakteriziran kao “građanski”, agresor izjednačen sa žrtvom, “sve strane” mlitavo okrivljene zbog “mržnje”. Pa ipak je srpska agresija na ne-Srbe neporeciva poput muške agresije prema ženama u svakodnevnom životu. Ratovi oduvijek proizvode zločine, posebno prema ženskim civilima. Ali nije bilo muslimanske ili hrvatske POLITIKE teritorijalne ekspanzije bazirane na istrebljenju Srba, na silovanju Srpkinja. To nije recipročni genocid. Nevoljkost da se kaže tko što čini i kome podsjeća na mentalitet koji krivi žene da su same odgovorne što su silovane od muškaraca koje poznaju, a onda ih kudi za negativan odnos spram njih. Asja Armanda iz Karete, feminističke grupe iz Zagreba, teoretizira da što su zločini bliži domu, što su više domesticirani, više se interpretiraju kao ljubav koja je pošla po zlu. Što su više žrtve tako “feminizirane”, drugi su muškarci skloniji oklijevanju u uplitanje u obiteljsku svađu, i tako se više ljudskih prava može povrijediti i zločina počiniti.
Silovanja u srpskom ratu protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske su svakodnevnim silovanjima ono što je Holokaust bio svakodnevnom antisemitizmu: istovremeno i nalik i nimalo nalik, istovremeno i nastavljanje i novi odsjek, novi zločin, a opet i novi vrhunac nečega što se konstantno događa. U tom ratu je prostitucija nametnuta ženama svakoga dana; što je bordel ako ne zatočenički okvir za organizirano serijsko silovanje? Prisilna trudnoća je srodna, također, počinjući silovanjem i nastavkom zabrane pobačaja; toga je bilo u vrijeme ropstva i još se uvijek događa ženama koje ne mogu priuštiti pobačaj - a koje su u SAD-u pretežno Afro-Amerikanke ili Latine. Također, srodna je upotreba medijske tehnologije, uključujući pornografiju, da se mržnja učini seksi. Žene su zlostavljane od muškaraca takvim metodama svakoga dana u svim zemljama na svijetu. Seks je također korišten ranije za stvaranje, mobiliziranje i manipulaciju etničkom mržnjom, od svijeta Trećeg rajha do svijeta Penthousea. Pa ipak, svijet nije vidio seks korišten tako svjesno, tako cinično, tako razrađeno, tako otvoreno, tako sistematično, sa tolikom razinom tehnološke i psihološke sofisticiranosti, kao sredstvo uništenja cijeloga naroda.
Ovim ratom, silovanje se javlja kao oruđe genocida.

Natalie Nenadic, Amerikanka hrvatskog i bosanskog porijekla, piše iz Zagreba da je saznala iz muslimanskih izvora “da su neka od silovanja i smaknuća u logorima snimana.” Jedna preživjela žena iz srpskog logora Bučje u Hrvatskoj izvijestila je o snimanju pornografije od njenog silovanja na ovaj način: “Pred kamerom, jedan te mlati, a drugi - da izvinete - jebe, stavlja pendrek u tebe i sve to snima… Morale smo čak i pjevati srpske pjesme… pred kamerama.” Slučaj do slučaja dokumentira da srpske snage snimaju silovanja. Dok to rade, gledaju, smiju se, ohrabruju jedni druge i govore etničke psovke i epitete. “Ustaška kurva” je posebno česta. “Ustaša” je pogrdan politički izraz koji se odnosi na fašistički režim u Hrvatskoj (tada sa dijelovima Bosne i Hercegovine) koji je surađivao sa Hitlerom. Srpski vojnici ga koriste za Muslimanke i Hrvatice - koje većinom nisu bile ni rođene za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na suđenju za ratne zločine u Sarajevu, prošlog ožujka, Borislav Herak, srpski vojnik, svjedočio je da su silovanja koja je počinio naređena zbog “srpskog morala”. Kao instrument dizanja morala, kaže ranije citirana hrvatsko-muslimanska žena - kojoj je jedno od dvoje djece blizanaca dekapitirano u naručju - srpski vojnici su “mi govorili da Hrvatsku opet treba slomiti. Balije treba potpuno uništiti. Ti si pola ovo a pola ono. Tebe treba slomiti do kraja. Zato što si Hrvatica, treba te silovati 5 različitih muškaraca - a zato što si Bula, treba te silovati još njih pet.” Balija i Bula su pogrdni nazivi za Muslimane. Ksenofobija i mizoginija se ovdje stapaju; etnička mržnja je seksualizirana; zadrtost postaje orgazam. Što god da silovanje znači silovatelju, pornografija silovanja omasovljuje. Materijali postaju moćna reklama za rat, savršen motivator za mučitelje, koji tada rade što im je naređeno i u tome uživaju.
Da, to poboljšava njihovu motivaciju.

Neka od silovanja pretvorenih u pornografiju su očigledno namijenjena ratnoj propagandi. Jedna starija Hrvatica čije su silovanje snimali, također je bila mučena i elektrošokovima i grupno silovana u logoru Bučje od Srba odjevenih u generičke maskirne uniforme. Prisiljena je “priznati” na filmu da su je silovali Hrvati. Ta dezinformacija - obrtanje etničkih etiketa - osobito je jednostavna kada nema rasnih obilježja u etničkim razlikama, i standardna je srpska metoda.

Drugi takav incident obrtanja identiteta žrtve i ubojice otklonjen je kao “besramna laž” od strane humanitarnih službenika, prema UNovoj glasnogovornici u Sarajevu, citiranoj u New York Timesu, 14. travnja 1993. Jedna žena u srpskom zatočeništvu opisala je kako je bila prisiljena sudjelovati u takvim lažima čitajući lažno “priznanje” o svojim aktivnostima kao “terorističkim” pred kamerama TV Novi Sad. Znala je da je laž emitirana jer ju je prepoznao srpski stražar koji je rekao da ju je vidio na beogradskoj televiziji.
Srpska propaganda pomiče kulturne markere post-modernom živahnošću, čineći etnicitete nestvarnima i previše stvarnima istovremeno. Znakovi i simboli, riječi, slike, i identiteti izmanipulirani su tako da ne znače ništa i suprotno od toga - sve u službi genocida, jedne stvarnosti koja ima samo jedno značenje. Kada su ljudska bića “prezentirana” kao nepostojeća, poigravanje stvarnošću postaje strategijom fašizma.
Silovanja Muslimanki i Hrvatica od srpskih vojnika, snimana kako su se događala, prikazivana su na večernjim vijestima u Banja Luci, gradu okupiranom od Srba u zapadnoj Bosni i Hercegovini.
Žene su prikazane kao Srpkinje koje su silovane od Muslimana ili Hrvata. U rujnu 1992., na televiziji je prikazano silovanje žene od 50ak godina, potpuno gole i sa vidljivim modricama. Srpski križ joj je visio oko vrata, silovatelj - koristeći naziv za srpskog fašističkog kolaboratora koji postaje oznaka ponosa među srpskim snagama - opsovao joj je “četničku” majku, a netko je vikao “jače”.
Verbalno maltretiranje je bilo sinhronizirano i bez sumnje srpsko u intonaciji i upotrebi riječi. Muškarčevo lice nije bilo vidljivo, ali ženino jest.
U jednom od drugih objavljenih silovanja, nekoliko dana kasnije, žena od otprilike 35 godina, kratke tamne kose, prikazana je na tlu, sa rukama zavezanima za noge.
Mnogi su gledali njeno silovanje uživo, tisuće su ga gledali na televiziji. U ovom je slučaju, očigledno zbog tehničkog propusta, četiri ili pet sekundi pravog zvučnog zapisa procurilo: “Želiš li seks, ustašo? Sviđa li ti se srpski pastuh?” Ranije tijekom rata, prema Asji Armandi iz feminističke grupe Kareta, na vijestima je prikazan srpski tenk na putu za “čišćenje” sela. Tenkovi su bili obljepljeni pornografijom.

Kako genocid postaje tako eksplicitno seksualno opsjednut?

Kako silovanja postanu uobičajena na večernjim vijestima?

Jugoslavija je prije rata bila zasićena pornografijom. Njeno je tržište, prema jugoslavenskom kritičaru Bogdanu Tirnaniću, bilo “najslobodnije na svijetu.” Popularan politički magazin Start, formatom sličan Newsweeku, imao je duplericu i korice nalik Playboyu, sa prikazima golih žena u seksualiziranim pozama. Odabrane žene, privilegirane u komunističkom režimu, koje su se predstavljale glasnogovornicama žena, redovito su u njemu objavljivale, a ponekad čak bile i urednice. (Predstavljanje pornografije kao feminističkog modela bilo je odbojno mnogim ženama.) Kada je pornografija tako normalizirana, cijela generacija muškaraca pripremljena je za dehumanizaciju žena i na uživanje u seksualnom nanošenju boli. The New York Times je izvijestio o “hrpama pornografskih časopisa” u spavaćoj sobi Borislava Heraka, zarobljenog srpskog vojnika koji je mirno priznao silovanja i ubijanja. Prilikom njegovog suđenja za ratne zločine u Sarajevu, upitan je gdje je naučio ubijati, na što je opisao da je vježbao ubijajući svinje. Nitko ga nije pitao gdje je naučio silovati, iako je svjedočio da je prvo silovanje u tom ratu njemu ujedno bilo i prvo seksualno iskustvo. Pornografija je savršena priprema - motivator i priručnik u jednom - za seksualne zločine u ovom genocidu.

Pornografija, poznata po tome što svojim konzumentima dehumanizira žene, preplavljuje neke logore silovanja/smrti, prema riječima preživjelih. U jednom vojnom zatvoru, pornografija je prilagođena seksualnim ukusima stražara, a u odjecima i paralelama - radnjama koje su činili. Žena u srednjim tridesetima, majka dvoje djece, prisjeća se kako su neki muškarci crtali male penise pokraj žena u pornografiji s kojima su se htjeli seksati i pisali svoja imena na te penise. Pokraj muškaraca u tim materijalima su pisali, “Moj je duži od tvog” i potpisivali se. Jedan srpski stražar “crta sliku svog kurca i strelicu kamo bi želio da ide.” Drugim riječima, ti muškarci rade ženama u materijalima ono što rade ženama u logorima: “Žene su izrezane, ali muškarci ostaju cijeli.” Govoreći o personaliziranom oružju, preživjele iz bosansko-hercegovačke izbjegličke ženske grupe, Žene BiH, u progonstvu u Zagrebu, obavijestile su o pronalaženju imena Jovan Tintor, četničkog narednika, urezanog u ostacima projektila koji su bili upereni u, i gađali, sarajevsko rodilište.

Kad je pornografija tako uobičajena i tako prihvaćena, crte koje ju razgraničavaju od novosti, zabave i ostatka života postaju tako zamagljene da žene ne znaju ni riječ za nju. Žena koja je preživjela srpski vojni zatvor opisala je debelu knjigu o seksu koja bila u opticaju. Prikazivala je, kaže, “muškarce sa životinjama i žene sa životinjama, kako dobiješ sidu.” Druga je žena pričala o viđenju “tih časopisa sa golim ženama, sa seksom.” Žene iz vojnih zatvora mučile su se tražeći riječi da ih opišu: “Ili ostaju stajati i gole su ili...imate ženu koja leži na ženi koja leži na muškarcu, sve te poze koje rade. Ne znam kako se zovu ti časopisi.” Upitana o tome što je bilo na zidovima soba u kojima su stražari spavali - slike političkih vođa, možda? - druga žena je rekla, “Ne mogu reći da sam vidjela Miloševića ili Tita. To su uglavnom bile slike golih žena...uobičajene slike iz Starta i tih stvari. Muških stvari.”

Uvjeti u logorima na okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su neljudski. Neki od bordela iz mirnodopskih vremena postali su logori silovanja/smrti - neka vrsta kamuflaže kroz očiglednost. Neki su bili vanjski prostori ograđeni bodljikavom žicom. Neki su bili životinjske štale. Neki arene, tvornice, škole. Žene su obično dobivale tanku šnitu kruha na dan. Ljudskost zgurana u betonske ćelije veličine ormara, čak i bez daske za spavanje, u iščekivanju odabira nekolicine za sistemsko mučenje, za odvođenje u sobe s krevetima i krvavim plahtama. “Kad bi pala noć”, rekla je jedna preživjela, “smrt u životu je došla.” One kojima je bilo dopušteno živjeti, obično su morale seksualno služiti svojim tamničarima. Jedna je žena bila prisiljena održavati penis svog srpskog tamničara tvrdim u ustima od ponoći do 5 sati ujutro tijekom 14 noći, u srpskom koncentracijskom logoru u Vojvodini. “Moj posao je bio zadovoljiti ga, uzbuđivati cijelo to vrijeme, da bi on mogao ejakulirati…. Ponekad bih se počela gušiti, i kada bi on počeo prskati na cement, tada bi me istukao. Morala sam ostati klečati.” Često su zločini uređeni tako da ih gledaju i drugi vojnici. U televijzijski emitiranim silovanjima, gledatelj može vidjeti druge čizme koje stoje i kruže. Hrvatsko-muslimanska žena koju smo ranije citirali govori o svom iskustvu: “Ti vojnici bi zvali svoje prijatelje da dođu gledati silovanje. To je bilo kao kino. Svi sjede uokolo, dok oni odrađuju posao… Ponekad bi promatrači gasili opuške cigareta na tijelima silovanih žena.” Srpski vojnik Borislav Herak je opisivao kako su ga drugi vojnici gledali dok je silovao jednu djevojku za drugom - čijih se imena svih sjećao.
To je pornografija uživo.

Nikada nećemo saznati što se dogodilo većini ubijenih žena - dok ne otkrijemo masovne grobnice, ili pornografiju. Grupno silovanje, kojem je svjedočio Haris, bosanski vojnik, daje rijedak uvid u seksualni spektakl uprizoren za privatno gledanje, naređen od zapovjednika u Ličkom Petrovom selu, selu u dijelu Hrvatske okupirane od Srba: žena je bila zavezana za četiri štapa zabijena u zemlju, “u ležećem položaju, ali zavezana. Dok su ju silovali vojnik je rekao “da je Jugoslavija njihova...da su se za nju borili u Drugom svjetskom ratu, jugoslavenski partizani. Da su dali sve za Jugoslaviju.” Nacionalne politike su impregnirane seksom. Haris izvještava o tome kako se vojnici smiju i kore jedan drugoga da “ju nisu zadovoljili”, što joj ne mogu “izmamiti osmijeh”, što ona ne pokazuje “znakove ljubavi”. Tuku ju i pitaju da li joj se to sviđa. Zapovjednik koji sve to naređuje kaže, “Ona mora znati da smo mi četnici. Mora znati da je ovo naša zemlja. Mora znati da mi zapovjedamo, da je ovo Velika Srbija i da će tako biti svakome tko ne bude slušao,” kaže Haris.

Postoji li veza između konzumirane pornografije, seksualizacije okoliša torture i vrebanja, i seksualnih činova? To nije akademsko pitanje. Jedna žena izjavila je da je vidjela u pornografskom časopisu ono što joj je bilo učinjeno. Opisujući materijale u logorima, rekla je, “Te slike sa tim stvarima kojima ih udaraš...kao da imaš lanac ovako, i tako te objese iznad kreveta. Objesi te sa stropa.” Bez predaha prelazi s opisa materijala na opis onoga što se njoj događalo: “Znam da je bila nekakva drvena ploča sa strane, žena zavezana lancima za nju, imala je masku na očima, a on ju je udarao nekakvim debelim korbačem. Mislim, taj me korbač podsjetio na logor Begejce, jer su u Begejcima imali takav korbač, bič načinjen od kože, i udarali zatočenike na takav način. Mislim, ja sam jednom tako bičevana u Begejcima, pa znam da boli.”

Mnoge su torture u logorima organizirane kao seksualni spektakli, ritualizirani činovi sadizma u kojima izazivanje ekstremne boli i smrti predstavljaju seks, izveden i promatran za seksualno zadovoljstvo. Haris, skrivajući se u drveću, promatrao je mali logor u Hrvatskoj okupiranoj od Srba, travnja 1992. Sve se događalo vani, sa “gladnim izmučenim ljudima, pretučenim, krvavim.” Promatrao je kako muškarca i ženu - koja se činila u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće - odvode na šumsku čistinu. Žena je bila zavezana okomito za križ, stisnutih nogu i ispruženih ruku. Izrezali su njen trudni trbuh nožem. “Bilo je živo...micalo se.” Ženi je trebalo 15 minuta da umre. Muškarac, koji je bio njen muž i otac djeteta, bio je zavezan za obližnje stablo i prisiljen gledati. Napadači su ga pokušali prisiliti da pojede djetetovu ruku. Tada su ga pustili i izrezali mu meso tako da iskrvari do smrti.” Dok su to radili, “smijali su se…’Sve ćemo vas poklati. Ovo je naša Srbija.’” Haris je siguran da je to i snimljeno.
Druga politika ili religija, i žrtve ritualnog mučenja u ovoj zemlji govore o istim insceniranim seksualnim zločinima koji završavaju žrtvovanjem. Neke od tih “snuff” scena su i snimljene.

Nacisti su u upotrebi medijske tehnologije bili ispred vremena. Koristili su je tako da stvore slike događaja koji se nikada nisu dogodili. Oni su također fotografirali neke od svojih strašnih medicinskih eksperimenata i smaknuća. Zatvarali su žene u bordele, prisiljavali žene u logorima da trče gole pred kamerama i paradirali ih gole prije smaknuća. Objavljivali su i seksualno eksplicitnu anti-semitsku propagandu. Otada, vizualna tehnologija koja koristi ljudska bića kao žive mete postala je jeftina, mobilna i dostupna. Gotovo pola stoljeća od globalnog uvođenja pornografije eskaliralo je eksplicitnošću, nametljivošću i nasiljem. S time pri ruci, Srbi su učinili napore Nacista primitivnima.
Silovanja nije bilo u optužnicama na suđenjima nacistima u Nurenbergu, iako su seksualizirani oblici mučenja, uključujući i silovanje, bili dokumentirani na sudu. Možda je taj propust posljedica sudskog naglaska “ne na individualnim barbarstvima i perverzijama” već nacističkom “udruženom planu”. Ratno silovanje se obično tretiralo kao neformalnu aktivnost, nešto što muškarci rade, kao produkt, a ne politiku rata. Pa ipak, propagandist Julius Streicher - urednik anti-semitskog časopisa Der Strumer, koji je sadržavao pornografsku anti-semitsku propagandu - optužen je za “zločine protiv čovječnosti” zbog poticanja na mržnju prema Židovima. Streicher, koji je opisan od strane tužiteljstva u Nurenberškom procesu kao brutalni sadist i koji je nosio kožni bič prikačen o ručni zglob, proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem. Hoće li oni koji su poticali na genocid kroz silovanje, seksualnu torturu i ubijanje - na suđenjima onima koji su optuženi za genocidni rat protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske- dobiti ono što zaslužuju?

Žene oklijevaju prijavljivati da je od njihovih silovanja rađena pornografija čak i više nego što oklijevaju prijavljivati sama silovanja. Nevjerica okoline kombinira se sa poniženjem, stidom i osjećajem unutarnje nemoći. Nepodnošljivo je znati da će te čak i nakon tvoje smrti - možda uskoro, na traci - tisuće gledati takvu. Dubina očaja oko zaustavljanja silovanja postaje beskraj beznađa oko zaustavljanja pornografije načinjene od silovanja.
Iako žene u logorima silovanja/smrti znaju da se iste stvari događaju i drugim ženama, i ponekad su čak to prisiljene i gledati, osjećaj izolacije je potpun. Uvijek u strahu od reprize, pogotovo ako govore protiv pornografije, čak i onda kada su navodno slobodne - kada one i njihove obitelji nisu doslovno zatočene od naoružanih muškaraca.

Što im dugujemo, tim ženama koje su bile “sretne ako su ih samo silovali”? Što im može omogućiti da progovore o onome što im je učinjeno? Riječima jedne od preživjelih, “Nemam nikakve koristi od toga da vam ispričam ostalo. Nemam sigurnost. Ništa nemam.” Dok se filmovi njenog silovanja prodaju kao pornografija - znak demokracije i slobode u post-komunističkoj Istočnoj Evropi, i koja je sve zaštićenija slobodom govora globalno - imat će i manje od toga.

Priznanje

Catharine MacKinnon bi htjela odati priznanje doprinosima Asje Armande i Natalie Nenadic u svakom aspektu ovoga članka, njegovoj analizi i teoriji, kao i istraživanju i prevodima. Bez njih i feminističke grupe Kareta, Zorice Špoljar i preživjelih s kojima su radile - ovaj rad ne bi bio moguć.

Catharine MacKinnon

prevela Ksenija Kordić

*https://avalon.law.yale.edu/diana/4298-12.asp
**https://www.washingtonpost.com/archive/politics/2000/08/11/karadzic-told-to-pay-victims-745-million/c54765f0-cd25-47d2-95ed-a88149534bd0/

Tagovi: catharine mackinnon, silovanje, pornografija