Rod, spol i klasa

Rod, spol i klasa

Jašući na valovima uzburkanog oceana jedne od najužarenijih debata i ratova na feminističkoj i lijevoj sceni - onoj o tome “jesu li trans žene - žene”, pokušat ćemo iznijeti neke od stavova strane koja se često naziva “onom koja je na krivoj strani povijesti”. To činimo stoga jer se ova debata koju se nastoji potisnuti iz prostora gotovo svih lijevih/feminističkih NGO organizacija u Hrvatskoj, a i globalno, ipak događa, ako ne na platformama kojima bi to trebala biti zadaća, onda na onim masovnim i van NGO kontrole, poput Facebooka i Twittera.
I dok se feminističkom NGO i akademskom establišmentu dešava svojevrsno “događanje naroda”, pa i klerikalno-desna aproprijacija ove debate već upućuje na alarmantno stanje na sceni, “odnarođivanje” feminizma i ušutkivanje feministkinja iza kojih ipak stoje respektabilni životopisi, ali i ogromni tomovi feminističke teorije i naslijeđa; dok Poljakinje prosvjeduju za elementarnu tjelesnu autonomiju koju predstavlja pravo na pobačaj, a muško se nasilje, ionako pandemijskih razmjera, udvostručuje u ozračju epidemije Covida-19 - mi, feministkinje, izbjegavamo sučeljavanje “oči u oči” i raspravljamo o samom temelju feminizma - o definiciji žene.

U neku ruku to i ne čudi, jer da feminizam nije u trećem valu “obezubljen” neoliberalizmom, kako tvrdi dr Gail Dines*, i potpuno obesmišljen atakom na prostu činjenicu postojanja žene (ljudskog bića ženskog spola), možda danas ne bismo brojale žrtve trgovine ljudima, pedofilije, partnerskog nasilja, genitalnog sakaćenja, dječjih mladenki, osvetničke pornografije, itd, u milijunima, a žene ne bi i dalje bile “drugotne” u ekonomskom, političkom, simboličkom i svakom drugom smislu.

Budući se čini da je osnova kritike upućene na “TERF”** adresu ona koja dolazi iz marksističkih krugova, ili se barem nastoji upakirati u marksistički žargon, oslovit ćemo u nekoliko osnovnih crta tu kritiku koju smatramo kvazi-marksističkom i utemeljenom u liberalnom idealizmu i politikama identiteta, a ne na dijalektičkom materijalizmu.

Razlikovanje spola i roda nije novost u feminističkoj teoriji. Spol kao biološka i rod kao društvena datost nalaze se u su-odnosu, povezani su. Materijalistički (radikalni, drugovalni, rodno-kritičan, rodno-abolicionistički) feminizam inzistira na historijskoj činjenici patrijarhata kao na eksploataciji reproduktivnog potencijala žena - korištenju žena kao strojeva za rađanje sinova (ili radnika, etc)- njihovom porobljavanju odnosno domestifikaciji u tu svrhu, te obezvređivanju svog ženskog rada. Iz te eksploatacije bazirane na reproduktivnoj moći ženskog spola proizlazi ideološka nadgradnja koju nazivamo “rod”, što je set uvjerenja da je ženskom spolu potčinjavanje muškom spolu prirodno stanje koje nema smisla propitivati.

Budući da je žensko društveno stanje uvjetovano takvom eksploatacijom i budući da je klasna pozicija definirana odnosom prema sredstvima proizvodnje, materijalistički feminizam smatra poziciju žena klasnom, jer samo žene imaju sposobnost reprodukcije i samo žene mogu biti eksploatirane na temelju spola, odnosno biti upotrebljene kao sredstvo proizvodnje ljudi - što je čin potpune dehumanizacije, da ne govorimo o historijskom otuđenju plodova takvog rada (djece) od majki, koja i dan danas u ogromnoj većini slučajeva simbolički nose imena očeva.

Gornje definicije, koje možemo smatrati i feminističkim teorijskim kanonom, a njima se vodilo i feminističko i ljudskopravaško zakonodavstvo***, najviše su pod paljbom kvazi-marksističke i kvir kritike, koje samim time podrivaju politike koje su ženama dokazano donijele najbolje zakonske okvire i zaštitu, te na temelju kojih su žene stekle sigurne prostore, te prostore u kojima su cvjetale feministička i lezbijska kultura.

Kako je razlikovnost roda i spola temelj sve feminističke teorije i kako se iz te premise izvode gotovo svi drugi zaključci, slijedeća rasprava u kojoj pokušavamo odgovoriti na česte kritike (koje su, ustvari, nerazumijevanje argumentacije) neće se baviti samo time, nego i nekim tezama koje su izvedene iz te teorije, prvenstveno o ženama kao klasi, o reproduktivnom radu, patrijarhatu, te o definiciji spola.
Pa, krenimo u analizu ponuđene kontraargumentacije:

Žene nisu i ne mogu biti klasa. Niti jedna biološka skupina ne može biti klasa.

Žene nisu klasa po sebi nego im je ta funkcija nametnuta u klasnom sistemu pa promatranje žena kao klase ne naturalizira takvu njihovu poziciju ako se ne naturalizira cijeli sistem. Možemo reći i da su žene prije kasta nego klasa jer se kasta u okviru kastinskog sistema ne može promijeniti . Engels**** prvi žene naziva prvom potlačenom klasom, a ne (radikalne) feministkinje.  On slijedi logiku koju mi ekspliciramo jer sam eksploataciju žena promatra historijski - žene su po njemu klasa samo u klasnom sistemu, ne prije njega i ne po sebi i ne zauvijek.

Uglavnom, ovdje je bitno isticanje materijalnog interesa za eksploataciju žena, a taj interes je neodvojiv od spola, odnosno od reproduktivnog kapaciteta žena. 

Marksov materijalizam je dijalektički što znači da materijalni svijet oblikuje ljude i oni povratno oblikuju materijalni svijet, jasno je da se taj vanjski svijet ne promatra kao statična zadana činjenica, a to ni mi ne impliciramo. Materijalizam u sintagmi "dijalektički materijalizam" upućuje na to da ljudsko oblikovanje svijeta ipak ima svoje granice. Trans-ideologija, naprotiv često zalazi u čisti idealizam.

Pozivanje na spol kao “materijalizam” je šarlatanstvo i krivo shvaćanje Marksovog materijalizma jer se on shvaća kao vječna biološka stvarnost koja je oduvijek postojala, a ne kao jedna historijski specifična interpretacija bioloških činjenica koja ovisi o modernom konstruktu roda.

Spol je valjana apstrakcija kao i ostali prirodno-znanstveni koncepti. Tu nekakva arheologija znanja i dekonstrukcija nisu dobri pristupi, već predstavljaju kanibaliziranje znanja na kojem su te discipline izrasle iliti razaranje uma. Jasno je da je konceptualni aparat ljudsko djelo, ali pretjerana dekonstrukcija ovdje nije dobar pristup, naprotiv. Ni na koji način nije ispravno relativizirati razliku između znanstvene metode i logike s jedne strane i bilo koje proizvoljne interpretacije stvarnosti. Postmoderna dekonstrukcija nije legitimno čedo marksističke misli, odnosno slažemo se s tezama Terrya Eagletona iznesenima u radu "The Illusions of Postmodernism".

Također, bilo kakva rekonceptualizacija koju diktira 1% na štetu 50% ljudi ne može biti marksistički opravdana, a rekonceptualizacija pojma žene je i de facto i de iure brisanje žena (ljudi ženskog spola).

Ljudi koji nemaju genitalije sposobne za razmnožavanje nisu devijacija, jednako su prirodni kao i mi. 

To što netko ima neke značajke muškog i ženskog spola, nije plodan ili plodna i ima određeno stanje koje predstavlja znatan zdravstveni rizik, ne znači da je devijantan, znači da mu određeni organski sustav ne funkcionira (isto kao što netko može imati problem s funkcijom disanja ili cirkulacije krvi ili funkcije hranjena i apsorpcije hrane). Jedina razlika između atipičnih i nefunkcionalnih spolnih organa (u smislu reproduktivne funkcije, naravno da spolovila možemo koristiti i u druge svrhe i tu i spolni užitak ima svoju funkciju) jest da probleme s plodnošću ne percipiramo kao probleme ako ne želimo biološko potomstvo, dok probleme s disanjem ili s funkcioniranjem probavnog ili krvožilnog sustava odmah percipiramo kao problem.

To da evolucija ne funkcionira teleološki je jasno i ne kosi se s našim tezama. Pisale smo o biološkim funkcijama koje ne podrazumijevaju teleološki princip, odnosno bilo kakvu unaprijed zadanu svrhovitost. To što srce ima funkciju pumpanja krvi, ne implicira nečiju namjeru da stvori srce koje će pumpati krv - zapravo funkcioniranje organa ima svoje mjesto i u teoriji evolucije jer funkcionalnost određenog organa itekako uvjetuje šanse za njegovo zadržavanje ili zakržljavanje - recimo bez funkcije vida ne može se objasniti zašto krtice imaju zakržljale oči, bez funkcije kretanja ne može se objasniti zašto morski sisavci imaju peraje, a kopneni udove istog evolucijskog porijekla. Isto vrijedi i za spolni dimorfizam - postojanje funkcije i funkcionalno promatranje tijela s određenim spolnim oblilježjima i funkcionalno promatranje spolnih obilježja ne implicira nikakvu teleologiju i posve je usporedivo s biološkim promatranjem funkcije bilo kojeg drugog organskog sustava. Bez aspekta funkcionalnosti teško se može definirati organ i organizam, bez toga biologiju možemo baciti u smeće, o teoriji evolucije da ne govorimo. 

Ljudi sa XX kromosomima ne mogu automatski biti pripadnici klase zato jer reproduktivni rad mogu obavljati i trans žene i osobe koje imaju XY kromosome, a osobe s XX kromosomima ne moraju.
Marksov materijalizam je “socijalan”, odnosno, kako samo ime kaže - historijski materijalizam.

Je li podjela na produktivnu i reproduktivnu klasu nastala na temelju spola ili na temelju neke puke proizvoljnosti kao npr. podjela ljudi na kaste, staleže i sl.? Postoji li nešto vezano za spolnu razliku što motivira taj specifičan oblik eksploatiacije koji trpe žene u ogromnoj većini društava ili je eksploatacija reproduktivnog rada sasvim nevezana za spol i bilo tko (nevezano za spol) može biti pripadnik reproduktivne klase ako se samo tako osjeća? Postoji li interes grupe ljudi temeljen na njihovom spolu?

Ekstremna relativizacija biološke činjenice spola i materijalne stvarnosti kao takve jest dekonstrukcijska i arheološka. Spol i spolno razmnožavanje su postojali i prije jezika kao i heliocentrični sustav i Mliječna staza. I spol i heliocentrični sustav i Mliječna staza koncepti su kojima ljudi označavaju vanjezičnu stvarnost i nisu nikako jednako valjani kao ideje ravne zemlje ili ideje da spol ne postoji nego se pripisuje ljudima pri rođenju onako proizvoljno.

Svođenje spola na kromosome je blesavo koliko i svođenje Downovog sindroma na jedan kromosom viška. Kromosomi nisu "samo" kromosomi nego nositelji informacija koje nas uvelike određuju. I jedan par kromosoma više i spolni kromosomi (kao i svi ostali kromosomi) na kompleksan način uvjetuju niz međusobno povezanih osobina. Možemo tako dekonstruirati i pojam Downovog sindroma i svaki njegov fenotipski aspekt izdvojiti i tvrditi da ga mogu imati i ljudi koji nemaju Downov sindrom, ali to je glupiranje i negiranje itekako valjanog koncepta Downovog sindroma. Historijski materijalizam ne može biti temelj za potpunu reviziju prirodnih znanosti, može eventualno nešto reći o ideološkim aspektima znanosti kao institucije, dok dekonstrukcija spola podrazumijeva drastičnu rekonstrukciju biologije svih živih bića od početka spolnog razmnožavanja koje itekako prethodi rodu, a ne obratno. To bi bilo na razini negiranja teorije evolucije. To što je ljudska percepcija ljudskog spola uvijek zaražena ideološkim pretpostavkama, ne znači da je sam biološki diskurs o spolu (recimo kod biljaka) uvijek orođen i da je dekonstrukcija te biološke kategorije ikakvo rješenje. Rješenje je refleksija roda i orođenosti i rad na maksimalnoj mogućoj dekonstrukciji i eliminaciji roda, a ne negiranje spola kao biološkog koncepta.

Činjenica da neka žena ne obavlja reproduktivni rad zbog raznoraznih razloga (npr. zato jer je bolesna, ima veći stupanj invaliditeta, mentalne retardacije ili autizma) ne mijenja činjenicu spola i ne stavlja je u drugu kategoriju ljudi vezano za spol i rod ni u marksističkom diskursu. Činjenica da neki muškarci obavljaju reproduktivni rad (npr. zato jer su samohrani očevi ili supruzi teško bolesnih žena ili  zato što podržavaju feminizam) ne čini ih ženama ni u marksističkom diskursu. Tako da teza da makar jedna trans-žena koja obavlja reproduktivni rad ruši tezu o biološkim ženama kao reproduktivnoj klasi ne drži vodu. Po toj logici subjekt klasnog feminizma bi bili i svi muškarci koji obavljaju reproduktivni rad, a žene koje ga ne obavljaju (čak i one koje su se na feminističkim temeljima uspjele izboriti za to da ga ne obavljaju u većoj mjeri od muškaraca) ne bi mogle biti subjekt klasnog feminizma.

Proleterke i buržujke nemaju transklasnih zajedničkih interesa. Bogatim ženama pobačaj nije važan kao radnicama, a i dostupan im je, bio legalan ili ne, a diljem svijeta bogate žene vode i kampanje za njegovu zabranu. 

Uvijek je ta o čijem se tijelu radi - biološka žena - osoba koja može biti trudna i ima interes da kontrolira svoje tijelu u smislu trudnoće. Muškarci taj interes nemaju, naprotiv, imaju interes za kontrolom ženskog tijela i u smislu interesa da žena ostane trudna i iznese trudnoću i u smislu interesa da žena ne ostane trudna. Razlika između kontroliranja vlastitog i tuđeg tijela je krucijalna, ne može se tek tako pomesti pod tepih.

Nepojmljivo je da žena ima interes za kontrolom vlastite plodnosti ako je buržujka? Na buržujke trudnoća i porod ne utječu nikako samo zato što imaju novac? To je ekstremno reduktivna pozicija koju može zastupati samo muškarac koji negira sve tjelesne i emocionalne aspekte vezane za trudnoću i majčinstvo. Usto, biti buržujka ne znači nužno imati novac, često znači biti supruga nekog tko ima novac i tko taj novac koristi da kontrolira i vlastitu suprugu gdje supruga ima poziciju sličnu kućnom, reproduktivnom i seksualnom roblju.

Željka Markić radi protiv interesa žena (i same sebe) kao što su i mnoge bijedne prodane duše među svim potlačenima radile jer su interiorizirale vrijednosti tlačiteljskog sustava koje se opet najlakše interioriziraju kroz religiju. No, individualni primjer ne znači ništa. Po toj logici bi, dakle i primjer radnika koji radi protiv radničke borbe, primjer Crnog čovjeka koji reproducira rasizam, primjer House Nxxxxxa***** dokazivao da radnici nemaju kolektivan interes za rušenje kapitalizma, da Crni ljudi nemaju interes za rušenjem rasizma, da robovi nemaju interes za dokidanjem ropstva. Jasno je da su to besmislice.

Dostupnost medicinski sigurnog abortusa buržoaskim ženama je također rezultat ženske borbe jer je sam razvoj medicinske procedure uvelike uvjetovan feminističkom borbom. Npr. činjenica da u nekim državama (sve više i kod nas) studenti medicine ne uče kako valjano izvesti abortus može glave doći svaku ženu. O tome koliko dominantni diskurs o seksu utječe i na samopouzdanje, društveni tretman i seksualni život buržujki da ne govorimo. Jasan je primjer buržujki lezbijki natjeranih u hetero-brakove u kojima trpe neki vid neželjenog seksa, a tu su i suptilniji oblici trpljenja muškocentričnog seksa i seksualne objektivizacije. 

Konzervativne buržujke se protive pobačaju zato što su indoktrinirane? To je doslovno psihologiziranje. Materijalist bi prije rekao da one nemaju iste interese kao proleterke.

Interiorizacija dominantne ideologije od strane žena nije psihologizacija nego marksistički gramšijevski argument. Za Markić konkretno (mada manje bitno) znamo da je odgojena u ekstremno katoličkoj obitelji Živković koja je i materijalno pa onda i ideološki tijesno vezana uz Katoličku crkvu. Ukazivanje na tu vrstu materijalne i ideološke uvjetovanosti i ideološke hegemonije ultrapatrijarhalne Crkve stoga nije individualistička psihologizacija.

Rađanju pridajete centralno mjesto u reproduktivnom radu iako reproduktivni rad nije samo to. Kad bi rađanje bilo biznis, tada bi to bio produktivni rad, onosno onaj koji stvara višak vrijednosti, a sve ostalo bi bilo nedotaknuto time.

Ne dajemo samo mi povlašteno mjesto biološkoj reprodukciji u kritici patrijarhata (i klasnog društva utemeljenog na patrijarhatu), nego to radi i Engels. On malo govori o kuhanju, pospremanju i sl., više govori o seksualnoj i reproduktivnoj kontroli žena radi osiguravanja institucije očinstva radi osiguravanja institucije privatne imovine kroz vrijeme i ta vrsta kontrole se uspostavlja među svim klasama, a pogotovo višim pa žene i muškarci viših klasa nisu u jednakoj poziciji. 

Razlog zbog kojeg biološkoj reprodukciji u marksfeminističkoj analizi treba dati povlašteno mjesto ne odnosi se na težinu same reprodukcije gdje su evolucijski žene više opterećene. Važnost kontrole reproduktivnih kapaciteta proizlazi iz toga što su oni ključni za opstanak društva (za razliku od npr. proizvodnje čelika ili bilo čega drugog što je važno, proizvodnja djece je ključna). Upravo zbog ključne uloge reprodukcije postoji i interes za njezinom kontrolom od strane vladajuće klase (i robovlasnika, i feudalaca i kapitalista), dok bi emancipacija na području kontrole vlastitog tijela bila temeljni preduvjet za oslobođenje žena od okova koje im kapital-patrijarhat (i svako klasno društvo pa čak i “brocialism”******) nameće i tu su interesi bioloških žena i bioloških muškaraca suprotstavljeni. 

Uobičajena je interpretacija reproduktivnog rada utemeljena na izvlačenju viška vrijednosti u smislu da kapitalist profitira od toga što reproduktivne radnice obavljaju puno posla besplatno. Međutim, ako pogledamo povijest kapitalizma, naići ćemo na različite moduse kompromisa između muških radnika i kapitalista oko tretmana nebiološkog reproduktivnog rada pa smo imali i slučaj "obiteljske plaće" na Zapadu, koju je, naravno, dobivao muž i zahvaljujući kojoj je postojao model obitelji u kojoj žene nisu radile izvan kuće, nego su potpuno ekonomski ovisile o muževima kojima je tim modelom osigurana reproduktivna i seksualna kontrola žena. To je i poanta zakona prema kojem se udate žene na kapitalističkom Zapadu nisu mogle zaposliti bez pismene dozvole muža negdje do kraja šezdesetih i zato su se feministkinje borile za žensko pravo na rad izvan kuće - upravo radi otvaranja prozora za bijeg iz seksualno-reproduktivnog kućnog ropstva. Inače bi s pozicije rada bilo suludo da se žene bore za još više rada i to je kriva logika na koju nasjedaju konzervativne žene i koju im prodaje klerikalna desnica. Logika zabrane plaćenog ženskog rada izvan kuće i institucija "obiteljske plaće" ne mogu se nikako tumačiti isključivo kao pozicija interesa kapitala nego isključivo kao sporazum muških radnika i kapitalista.

 Dakle, tu su žene u funkciji plijena koji o kojem se pregovara između radnika i kapitalista i kojim kapitalisti, u određenom kontekstu podmićuju muške radnike ženama kao privatnim vlasništvom. “Brocialism” bi pak pretvorio žene u kolektivno vlasništvo. Nadalje, kad su žene izborile pravo na plaćeni rad (što bi bio neki prijelaz s pozicije robinje na poziciju najamne radnice), potplaćenošću ženskog plaćenog rada se opet osigurava podređeni položaj žena da bi ih se i dalje moglo seksualno i reproduktivno kontrolirati pa su potplaćene i zaposlene žene i dalje primorane na život s muškarcima i stavljene u podređeni položaj u odnosu na njih, da se i dalje osigurava reproduktivna i seksualna dostupnost i podređenost žena muškarcima.

 Ako maknemo biološki reproduktivni rad, ostatak reproduktivnog rada radnici i radnice često obavljaju sami za sebe (ako su samci) i ne postoji razlog zbog kojeg se taj rad ne bi mogao ravnopravno podijeliti na supružnike oba spola s gledišta interesa kapitala. Kapitalistima je svejedno tko obavlja neplaćeni reproduktivni rad, međutim muškarcima (i onima iz radničke klase čak i više od kapitalista koji sve to mogu platiti) nije, muškarcima je u interesu da i dalje taj posao rade žene. Upravo zato eksploatacija žena i same žene postaju predmet nagodbe između radnika i kapitalista kojima se ženski neplaćeni rad i raspolaganje ženskim tijelima daje kao mito za održavanje statusa quo (poput privilegije “house nxxxxima”). 

Ključni interes kapitala je održavanje kontrole nad biološkom reprodukcijom pa je kontrola ženskih tijela cilj, a neplaćenost nebiološkog reproduktivnog rada sredstvo održavanja žena u podređenom položaju. Najsmješniji dio “brocialističke” interpretacije reproduktivnog rada gdje se kao jedini eksploatator ističe isključivo kapitalist (nikad se ne govori o udjelu radnika u toj eksploataciji) jest kad se navodi da žene kao reproduktivna klasa svaki dan dostavljaju oprane, nahranjene i seksualno zadovoljene radnike koji onda mogu odraditi svoju smjenu jer eto seksualno frustrirani sigurno ne bi mogli odraditi. To što žene i samci odrađuju dvostruku smjenu (udane žene puno težu nego samci) iz čega proizlazi da je s pozicije interesa kapitala sasvim nepotrebno da baš žene obavljaju reproduktivni rad, a seksualna zadovoljenost muških radnika je isključivo interes muških radnika - kapitalu je svejedno, tu kapital seksualnom dostupnošću žena, zajedno s muškocentričnim diskursom o seksu i simboličkom patrilinearnošću kao utješnom iluzijom i simboličkim statusom) podmićuje muške radnike i sami brocialistički kritičari reproduktivnog rada otkrivaju tu činjenicu kada ističu seksualnu zadovoljenost kao ono što muški radnici dobivaju u sistemu takve podjele rada. Dakle, kritika reproduktivne eksploatacije kao poante eksploatacije reproduktivnog rada u kojoj je biološki spol ključna kategorija je ono što brocialističkoj teoriji reproduktivnog rada nedostaje.

 “Brocialistima” nije cilj oslobađanje žena nego njihovo pretvaranje u kolektivno vlasništvo pa im je zato korisno i mistificiranje biološke činjenice spola i naturalizacija roda u okviru trans-ideologije, dok je kapitalistima trans-ideologija korisna i za održavanje žena u poziciji reproduktivne klase i za uvođenje novih biopolitika i eksploatacija ženskog tijela koje se neće moći suvislo kritizirati jer nećemo više moći imenovati činjenice vezane uz biološki spol.

Komodifikacija rađanja bi ženska tijela doslovno pretvorila u robu i stavila ih pod direktnu kontrolu kapitala uz potpuno otuđenje nekih ključnih bioloških funkcija (ne samo rada) i povećala stupanj eksploatacije žena, te poništila mogućnost bilo kakve autonomije žena na tom području, dok bi siromašni muškarci bili luzeri u odnosu na one koji mogu platiti ženu. Biopolitika nosi neusporedivo veću količinu moći i kontrole ljudi pri čemu je opet ključna kontrola žena. Time se nikako ne bi izjednačio rad muškaraca i žena (jer bi sve bilo plaćeno), već bi se žene učvrstile u poziciji resursa i robe i prešle bi iz ruku jedne grupe muškaraca u ruke druge grupe muškaraca. Dakle, sukob “brocialisma” i kapitalizma iz marksfeminističke pozicije je, među ostalim, i  sukob oko kontrole žena kao resursa.

Siromašnom muškarcu je u interesu da mu partnerica ima reproduktivna prava (djeca otežavaju život).

Što bi jedna individua htjela nije temelj za određenje klasnog interesa. Dio muškaraca ima realni interes u tome da mu neke ili sve seksualne partnerice ne ostanu trudne tek od vremena od kojeg postoji mogućnost tužbe za očinstvo i zakonska mogućnost nametanja obaveza biološkim očevima. Baš muškarce boli briga hoće li prostitutka koju plaćaju ili neka slučajna partnerica ostati trudna ako ne postoji mogućnost tužbe za očinstvo. Tu spol itekako utječe na različit stupanj rizika muškaraca i žena pri ulasku u spolni odnos. Istina je i da puno novca pomaže u rješavanju mnogih problema, istina je i da žene bogataša često ne raspolažu novcem direktno, nego ovise o muževljevoj dobroj volji i muževi ih itekako mogu novčano ucjenjivati i mogu im uskratiti novce za ilegalni abortus ili za odlazak u drugu državu na abortus ako im se tako prohtije. Istina je i da muškarci koriste i koristili su prisilnu trudnoću da bi kontrolirali žene i da bi spriječili žene da ih napuste. Recimo, znamo za slučaj gdje je muž namjerno napumpao ženu koja nije htjela ostati trudna i taj muškarac je bio iz radničke klase. Htio je da žena ostane kod  kuće "gdje joj je mjesto", a da on može raditi što hoće u Njemačkoj dok njoj šalje nešto para i stoga je namjerno svršio u nju, a dogovorili su se oko prekinutog snošaja. Očito da je među njima postojao konflikt interesa utemeljen na spolu kao što postoji svaki put kad se žena i muškarac natežu oko toga hoće li on staviti kondom. Postoji i “stealthing” - zašto to muškarci raznih klasa rade ako im nije u interesu? Zašto nude više novaca prostitutkama za seks bez kondoma? Zašto ne brinu za kontracepciju jednako koliko i žene? Zašto se od muške pilule odustalo zbog puno blažih nuspojava od onih koje izazivaju klasične pilule za žene? Ako ne postoji spol, to je očito čista misterija. Usto, ni same relativno sigurne procedure abortusa ne bi bilo da se žene nisu za nju izborile kroz instituciju barem donekle legaliziranog abortusa.

Kakva je to biološka osnova za materijalnu eksploataciju žena? Riječ jest o opresiji, ali ne materijalnoj i ona nije upisana u biologiju. Reprodukcija nije i ne mora biti temelj opresije žena. Ponekad u korporacijama ženama i brane da rađaju.

Da je mogućnost reprodukcije nužno osnova opresije, onda se uslijed takve nužnosti ne bismo niti mogle boriti protiv takve opresije. I mi polazimo sa stajališta da tu nema neke predestinirane nužnosti.

Žene imaju biološki potencijal rađanja. Interes povlaštenih klasa za kontrolom žena leži u činjenici njihovog interesa za kontroliranjem ženskog reproduktivnog rada, kontrolom populacije (rađanje radnika i ratnika) i prisvajanju neplaćenog reproduktivnog rada uključujući i samu prokreaciju. Drugi interes je mogućnost stjecanja profita na eksploataciji ženskog tijela i interes baziran na mogućnosti da muškarci dobivaju užitak seksualnim korištenjem ženskog tijela (za razliku od seksa van patrijarhalnog konteksta gdje žene pod jednakim uvjetima stupaju u spolne odnose s muškarcima ili sa ženama ili bilo kim radi vlastitog užitka bez patrijarhalne kontrole, prinude, ucjene i pritiska). Naravno da iz činjenice da žene mogu rađati i da ih muškarci mogu seksualno iskorištavati za vlastiti užitak ne proizlazi nužnost da muškarci i vladajuće klase to rade, ali iz tih materijalnih činjenica proizlazi interes vladajućih klasa i muškaraca da to rade. Prisvajanje neplaćenog ženskog rada i proizvodnja radne snage i ratnika nije samo opresija nego upravo eksploatacija ženskog rada i ženske reproduktivne funkcije. Trans-žene mogu trpjeti brutalne oblike opresije i nasilja, mogu biti eksploatirane na radnom mjestu, ali ne mogu trpjeti reproduktivnu eksploataciju kakvu trpe biološke žene pa se stoga materijalni interesi kod pitanja pobačaja, komercijalnog surogat-majčinstva i sl. bioloških žena (čak i kad su trans-muškarci) i trans-žena razlikuju, tu je ključna odrednica spol, a ne izražavanje rodnog identiteta.

Patrijarhat je kapitalistički način proizvodnje. Trebali bismo se kloniti opskurnih podjela (trans-žene nisu "prave" žene) i upozoravati da je kapitalizam, a ne biologija, razlog nižih plaća, nižih mirovina, većeg siromaštva.

Razlog je, među ostalim, i podjela na produktivni i reproduktivni rad, odnosno interes vladajućih klasa i muškaraca u socijalizmu (tako je bilo u svim povijesnim realno postojećim socijalizmima) da žene besplatno i šutke obavljaju neplaćeni rad, pri čemu su i gestacija i rađanje i briga za malu djecu i dojenje, također neplaćeni nepriznati rad. Povijesni realno postojeći socijalizmi nisu bili dokinuli patrijarhat (odnosno mušku supremaciju) i ako ćemo drugi put to raditi bolje, treba postaviti pitanje kako da drugi put izbjegnemo greške prvih socijalizama i po pitanju tretmana žena, kako da opet ne završimo u “brocialismu”.

Patrijarhat (kao i svaki drugi oblik muške nadmoći) ne može biti “kapitalistički način proizvodnje” jer je postojao u svim povijesnim sistemima, uključujući socijalizam, i znatno je stariji od kapitalizma. 

Ako je poanta samo u klasnoj eksploataciji, zašto žene nisu eksploatatori i eksploatirane jednako kao muškarci, već uz klasni sistem i sam socijalizam, postoji i postojao je i patrijarhat, odnosno specifična eksploatacija i opresija žena, te muški supremacizam?

Zaključujemo ovu raspravu u nadi da će potaknuti drugu stranu na kvalitetniju i vjerodostojniju argumentaciju, te na dijalog i suradnju, umjesto isključivanja i etiketiranja.

*https://www.youtube.com/watch?v=kDcTt0emXhE

**TERF - (Trans Exclusionary Radical Feminist) pogrdan akronim za radikalne feministkinje i sve žene koje izražavaju rodno kritične stavove. Termin se vrlo često koristi uz pozive na linč, silovanje i nasilje. https://www.feministcurrent.com/2017/09/21/terf-isnt-slur-hate-speech/

***Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena https://www.femrevolt.com/tekstovi/deklaracija-o-spolno-utemeljenim-pravima-%C5%BEena.html

**** Friedrich Engels “The Origins of Family, Private Property and the State”

*****House Negro - pojam koji je osmislio Malcolm X u svom čuvenom govoru 1963. "The Race Problem" - Malcolm X - The House Negro and the Field Negro - YouTube

******brocialism- termin kojim označavamo socijalizam bez feminističkih ambicija 

Marijana Bijelić i Ksenija Kordić

 

Tagovi: rod, marksizam, marijana bijelić, ksenija kordić

Povezani članci

Zašto nisam išla na Prajd

Zašto nisam išla na Prajd

I kreće tako: „Mi – transrodne, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, gejevi i lezbijke [...]’’. Sveprihvaćajući deponij identiteta, dubinski povezanih…

Feminizmom se bavim radi žena, ne njegove ideološke čistoće

Feminizmom se bavim radi žena, ne njegove ideološke čistoće

Moje feminističko buđenje je počelo dosta kasno, na fakultetu. Počela sam uočavati situacije oko sebe koje se nisu činile poštenima, no uvijek jednosmjernima – u smjeru žene kao žrtve.