Rodni oksimoronizam: kad afirmacija postane abolicija

Ovaj tekst je reakcija na članak „Tri pravca rodnog abolicionizma“ Ane Vilenice objavljen u Biltenu 8.7.2019.

“Prema materijalističkom shvaćanju, krajnje i odlučujuće historijske čimbenike predstavljaju produkcija i reprodukcija neposrednog života. Te su, opet, dvostrukog karaktera. Na jednoj strani je proizvodnja životnih potrepština, poput hrane i odjeće, stanovanja i alata neophodnih za njihovu proizvodnju; sa druge strane, sama proizvodnja ljudskih bića, produžavanje vrste. Društvena organizacija pod kojom ljudi određene historijske epohe i države žive, određena je objema vrstama proizvodnje: stupnjem razvoja rada s jedne strane i obitelji s druge.”

_{Friedrich Engels, iz Predgovora prvom izdanju Porijekla obitelji, privatnog vlasništva i države, 1884.}

U zadnje se vrijeme na ex-Yu lijevoj teorijsko-polemičkoj sceni sve češće proziva i kritički osvrće na ‘transfobni’, mahom radikalni feminizam, ili, u pretencioznijim slučajevima, njegove marksističke izvedenice.

Ključni problem koji taj feministički pravac predstavlja svojim kritičarima je odnos spram roda i fokus na spolno utemeljenu eksploataciju žena pod kapitalizmom i patrijarhatom, kao temeljno pitanje emancipacije žena.

Budući da otprilike devet od deset članaka na tu temu de facto iskrivljuje i/ili falsificira postulate radikalno-feminističke teorije, te da je polemika po definiciji dijalog, a ne monolog, potrebno je dešifrirati razloge zbog kojih ova rasprava više nalikuje pamfletizmu i ušutkivanju, a manje otvorenoj debati, te usmjeriti pažnju na kontradikcije u analizi na koje, u “paviljonu jeke” naših ljevičarskih kružoka, kritičarima radikalnog feminizma obično nema tko ukazati.

Što je uopće rod?

Prvi problem na koji nailazimo je izostanak temeljne definicije roda koju pronalazimo u svim ljudskopravaškim dokumentima i zakonima, odnosno onu koja bi trebala predstavljati referentnu točku za objašnjavanje i razumijevanje različitih pogleda, doživljaja i tretmana roda.

Na primjer, prema članku 3. Istanbulske konvencije, rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim interesima, sposobnostima i osobinama ličnosti, bez podjela društvenih uloga na one za djevojčice i dječake, odnosno žene i muškarce.

Ta je globalno prihvaćena definicija proizišla iz feminističke teorije drugog vala, da ne kažem - radikalno-feminističke teorije, a “zakuhala” ju je već De Beavouir onom čuvenom “ženama postajemo, a ne rađamo se”, pri čemu je mislila upravo na društveni konstrukt ženstvenosti, ili suvremenom terminologijom - rod. 

Desničari na tu definiciju imaju sljedeći prigovor:

“Iako se u nekim već postojećim hrvatskim zakonima spominje pojam „roda“, Istanbulska konvencija ga, kao međunarodni dokument, po prvi puta definira (u čl. 3. c). Ta definicija roda tvrdi da je „rod“ društveni konstrukt i varijabla koja je neovisna o spolu, o biološkoj stvarnosti.”

“...muško-ženska slika čovječanstva, obitelji i braka koja je u skladu s prirodom muškarca i žene i kao takva podržana od strane svjetskih kultura i svih velikih religija, ratifikacijom Konvencije bi mogla biti stigmatizirana kao zastarjela i nepoželjna "tradicija na temelju stereotipnih rodnih uloga (...)

Dakle, iz feminističke teze da je rod skup društveno uvjetovanih propisa namijenjenih ženama i muškarcima, proizlazi desničarska antiteza da je rod prirodan, a ne društveno konstruiran. Drugim riječima, ono što je (radikalni) feminizam prepoznao kao tlačiteljske uloge i društveno nametnute stereotipe, u službi naturalizacije specifične spolno utemeljene eksploatacije žena, konzervativci smatraju urođenim osobinama, time brišući potrebu i mogućnost emancipacije od istih. Sasvim razumljivo, jer konzervativna ideologija po definiciji konzervira postojeće društvene odnose i poredak, a tu pripadaju i odnosi među spolovima.

Konzervativni nam aktivizam time nedvosmisleno ukazuje da ima problem s prepoznavanjem stereotipnih spolnih uloga (roda) kao nametnutnog hijerarhijskog sustava, te stoga žele ukinuti pojam za koji smatraju da nema posebno političko značenje, osim da potkopava njihovu ideologiju.

Zato tvrdnju da desnica želi abolirati rod možemo slobodno nazvati logičkim sunovratom. Primjera radi, Vilenica bi jednakim manevrom mogla izjednačiti one koji zabranjuju govor o eksploataciji, sa onima koji žele abolirati eksploataciju, ili one koji se bore protiv nacionalizma, sa nacionalistima. Prilično nevjerovatno, zar ne?

Nevjerovatno, ali istinito

Proglašavanje desnice društveno-transformativnom silom i popratna denuncijacija radikalnog feminizma kao reakcije, u funkciji su stvaranja vrijednosne nivelacije između ta dva suprotstavljena politička tabora. Ako vam se iznenadno pojavila asocijacija na famozne centriste koji se jednakim žarom groze i ljevice i desnice, na pravom ste putu, radi se o nepatvorenoj logici (neo)liberalizma.

U gotovo opsesivnom obrušavanju na radikalno-feminističku ‘herezu’ ipak je teško ostaviti dojam nepristranog i objektivnog kritičara, jer se čini da je kvir ‘marksistima’ radikalni feminizam kudikamo veći trn u oku od desnice, iako se konstantno ističe njegova marginalnost i aktivistička impotencija.

Motiv koji stoji iza tog, ako već ne intelektualno, a ono fenomenološki interesantnog manevra izjednačavanja reakcionara sa radikalima, stoji u izravnoj vezi s logičkim problemom koji kvir ‘marksisti’ skrivaju pomnije nego svećenik ‘browsing history’, a to je njihov afirmativni odnos prema rodu koji uporno reklamiraju kao abolicionizam.

Sporni nas članak navodi na pogrešan zaključak da i desnica i radikalne feministkinje žele intervenirati u postojeće zakone i konvencije, dok je treća strana uistinu ‘najljevija’ i najabolicionističkija.

Ali, kao i svaka propaganda, ta priča ne odolijeva testu činjenica, jer je definicija roda kakvu pronalazimo u npr. Istanbulskoj konvenciji potpuno usklađena s radikalno-feminističkom teorijom, odnosno ona jasno razlikuje biološku činjenicu spola od društvene činjenice roda. I iako su feministkinje kritične spram “rodnih identiteta”, ne nastoje ukloniti zaštitu od diskriminacije na temelju istih, jer nitko ne zaslužuje biti diskriminiran, bez obzira na religijski, rodni, nacionalni ili bilo koji drugi identitet, a to ne mora značiti da istovremeno podržavamo religiju, nacionalizam ili rodnu hijerarhiju. Time propada teza o radikalnom feminizmu kao prijetnji civilizacijskim dostignućima na polju ljudskih prava.

S druge strane, neugodna je istina da su kvir ‘marksisti’, baš kao i desničari, nezadovoljni postojećim definicijama, i, dok desničari nastoje izbrisati riječ rod, kvir aktivisti nastoje izbrisati riječ spol (Zagreb Pride), a time i feminističku distinkciju između spola i roda.

Ukoliko vam se nije automatski upalila crvena lampica, razmislite o mogućim implikacijama ukidanja spola iz ljudskopravaških dokumenata i zakona: došlo bi do nemogućnosti definiranja žene kao političkog subjekta i svaka zaštita žena i djevojčica na temelju spola bi nestala (pogledaj Deklaraciju o spolno utemeljenim pravima žena), te bi spolove bilo moguće definirati isključivo na temelju spolnih stereotipa (volim ružičasto, stoga sam žena); definicija homoseksualnosti, a popratno i prava homoseksualnih osoba bi bila derogirana i suvišna, jer se homoseksualnost temelji na spolnoj seksualnoj preferenciji, a ne rodnoj (vidi ‘cotton ceiling').

U svjetlu navedenih činjenica, egzaltirana se konstatacija da se “rodni abolicionizam u takvim (kvir) artikulacijama objašnjava kao doprinos u napuštanju kapitalističkih društvenih odnosa i razgradnja heteroseksualnog društvenog matriksa” čini ultimativnim cinizmom, jer ukidanjem spola ukidamo i svaku mogućnost kritike roda, a osobito mogućnost njegove abolicije, dok se kvir ‘marksisti’, omađijani buržoaskim kulturnim ratovima, čvrsto pozicioniraju u redove onih koji ne umiju misliti van liberalno-konzervativne binarnosti (pun intended), vječito butlerovski dezorijentirani oko toga da li je rod prostor opresije ili emancipacije.

S tim u vezi treba dešifrirati i napade i netrpeljivost prema radikalnom feminizmu, istinskoj opoziciji patrijarhatu, koji dolaze sa tobožnje ljevice kao razumljivoj srednjoklasno-liberalnoj reakciji koja se više od svega boji gubljenja kakvih-takvih medijskih pozicija, te ideološke hegemonije na akademiji i NGO sceni, pa se u te svrhe ne libi čak ni prostačkih ispada, falsificiranja teza, govora mržnje prema feministkinjama, ostraciranja žena koje se usude misliti svojom glavom (slučaj sa Ženskih studija), i općenito cenzurom i ušutkivanjem. To da (još) nismo svjedočile i fizičkim napadima na radikalne feministkinje imamo zahvaliti isključivo analnoj retenciji hrvatskog kulturno-intelektualnog prostora, ali svi znakovi mizogine feministofobne agresije su već odavno prisutni!

Pogled iza političke binarnosti

I tako, zatvorivši krug oko poslovičnog slona kojem liberali vide samo rodnu, a desničari samo spolnu polovicu, revolucionarna mudrost nalaže napuštanje identitarnih ratova (i identifikacija) i razumijevanje da su problem reprodukcije neegalitarnih (kapitalističkih) društvenih odnosa i pozicija pojedinca u patro-kapitalističkom sistemu prvenstveno uvjetovani njenim ili njegovim odnosom prema sredstvima proizvodnje, to jest kapitalu. To je ekonomska klasa, dok je za žene to i bivanje sredstvom proizvodnje radnika, tzv. reproduktivna klasa. I nema identiteta kojim se taj odnos može poništiti, ali identitet itekako može biti u službi mistifikacije i reprodukcije klasnih odnosa, te djelovati opskurantistički spram materijalnih činjenica, a na to moramo uvijek i bezrezervno upozoravati.

Ksenija Kordić