Tjelesna disforija - moje vlastito iskustvo

Od kada znam za sebe dobivala sam komentare na račun svog izgleda. „Ajme ti si tako visoka za svoje godine“, često bih čula. „Jesi li ti najviša u vrtiću?“ – „Da! Ja sam najvišlja“, pobjednosno bih rekla susjedi/tetama u dućanu/starijim osobama, dok me tata ispravljao štipkajući me za obrazić: „Da, da, naše sunce je najviše, ne najvišlje“. Jednom me je netko, vidjevši da sam visoko dijete, upitao idem li u treći razred osnovne škole (iako sam tada bila u prvom) – tjedan dana sam se time hvalila!

Nisu svi komentari, koje sam kao djevojčica dobivala, uvijek bili o mojoj (danas prosječnoj i nimalo guliverskoj) visini. Ponekad sam znala dobiti komentare o svom okruglom dječijem trbuhu, koji se ni po čemu nije razlikovao od trbušćića ostale dječice. Sjećam se da sam kao djevojčica, buljila u svoj izraz u ogledalu i pokušala naći loše stvari. Nisam se trebala puno truditi – trbuh je bio centralna točka nezadovoljstva. I tako sam, s dva repića u kosi i pastelno plavoj majičici na kojoj je bila slika Mog malog ponija, nezadovoljno uspuhivala i mrgodila se, baš onako kako to rade mala djeca kada ih nešto muči.
I tako sam godinama, kada sam bila vani, intenzivnije trčala za ostalom djecom, a kada sam bila u stanu, radila sam trbušnjake. Nekako su informacije o vježbanju i gubljenju sala došle do mene. Tada sam bila ponizno zahvalna na tome da mi je netko prenio to znanje. Sada sam ljuta kad se toga sjetim.
Krenula sam i na ritmiku za djevojčice, samo da se riješim tog trbušćića. Nedugo nakon sam prestala ići, ne zbog uspješnosti satova ritmike, već zbog socijalne anksioznosti (haha!).

Sjećam se i svog dugogodišnjeg vodenog perioda, koji se odvijao isključivo na moru. Naime, zadala sam si zadatak svaki puta kada bih ušla u vodu: ne smijem plivati, roniti, igrati picigin niti se upuštati u zabavne morske aktivnosti, dok ne odradim svoj vodeni aerobik. On se sastojao od dvjesto ili tristo trbušnjaka i vježbi nogama. Članovi bliže i dalje obitelji su me gledali kao čudakinju: „Daj što se glupiraš, pa dođi plivati s nama, pojest će te morski pas tamo samu“. Iako sam se ja bojala morskih pasa jer ljetujemo na Kvarneru, gdje ih i zna biti, moja odlučnost ih se nije bojala. „E pa neka me pojede, barem će se najesti“, bahato bih uzvratila ne shvaćajući da zapravo propuštam dragocjene trenutke s članovima obitelji.

Ono što isto tako nisam shvaćala jest to da ja zapravo nisam bila debela. Ja-tinejdžerka sam vidjela istu sliku u ogledalu kao i ja-djevojčica, iako su svima ostalima te dvije slike bile različite. Aha, trbuh mi je i dalje tu, znači posao nije gotov – vježbanje ne bi bilo gotovo, dijeta ne bi bila gotova, samopouzdanje ne bi išlo gore. Sama činjenica da ljudsko tijelo ima trbuh me je izluđivala. Zašto se ponekad napuše, zašto je ponekad manji, zašto je ponekad veći, što trebam prestati jesti, što trebam početi jesti, čime da se sada bavim da ga ispeglam? Zašto imam rolice kada sjednem ili kada se sagnem, pa to nije normalno niti prirodno?! Zašto se moj brat i bratić ne opterećuju time?

U ključnom periodu mog odrastanja, u devedesetima i ranim dvijetisućitima, nije bilo govora o tjelesnoj pozitivnosti i prihvaćanju vlastitog tijela. Bilo je mnogo mršavih glumica na velikom platnu, za koje sam čula da gutaju vatu kako ne bi jele pravu hranu. Vodena dijeta, dijeta s jabučnim octom, dijeta s maslinovim uljem, dijeta s kajenskim paprom, Atkinsonova dijeta, UN dijeta, kupus dijeta, vodena limun dijeta... bilo ih je zbilja puno (baš kao i danas). Tada sam prvi puta čula za anoreksiju i bulimiju. O onom drugom kraju spektra, o poremećaju emocionalnog prejedanja, nije se govorilo... to je bio problem debelih. Osim glumica, tu su i manekenke, koje su bile toliko mršave i slabe da bi se često rušile. To se smatralo normalnim u svijetu ženske mode i ljepote, dapače poželjnim. Tako bi i osigurale mjesta u reklamama i modnim časopisima. Ti časopisi su mi bili pojam, sjećam se da sam gutala stranice Cosmopolitana kao da je Biblija: prva polovica časopisa je bila o tome kako trebamo prihvatiti same sebe i biti sretne s onime što imamo, dok je druga polovica časopisa davala konkretne primjere i savjete kako se riješiti onoga s čime smo rođene i kako se promijeniti – kako izgledati mlađe, vitkije, utegnutije. Nisam znala da se koriste razni alati za uređivanje slika kojima vitki modeli izgledaju još vitkije. Nisam znala da industrija ljepote i mode zbilja prezire žene.

U srednjoj sam se bavila trbušnim plesom, na fakultetu jogom, zumbom pa čak i na kratko tajlandskim boksom. Voljela sam grupne programe jednog popularnog fitness centra u samom centru Zagreba. Imala sam period kada sam vježbala od tri do pet puta tjedno, bila sam gym bunny i ponosila sam se time.
Osim fitness centra, voljela sam i hodati. Hodala sam satima i 'skupljala' korake – cilj je bio skupiti deset tisuća koraka dnevno. Jedan japanski doktor je jednom davno rekao da je deset tisuća koraka dnevno optimalno za ljudsko zdravlje i svi smo ga kolektivno poslušali. S vremenom, broj mojih koraka se pretvorio u opsesiju: hoću li skupiti dovoljno koraka dnevno i hoću li napraviti baš deset tisuća svaki dan u tjedan dana. Ponekad se i dalje uhvatim u toj opsesiji koracima, ali sada je puno blaža nego prije.

„Ja nikada neću biti deblja, ja volim povrće i fizičku aktivnost, debljina je za lijene ili bolesne ljude“, uvjeravala sam samu sebe. Debljina je označavala kraj brige o sebi, nedostatak životne motivacije, niz loših odluka, početak kraja. Ja sam motivirana i aktivna, ja neću odustati, neću postati lijena i debela, to se meni neće dogoditi.

x x x

Fakultet sam počela produljivati godinu za godinom. Polako sam prestajala ići na sve aktivnosti, čak su me i šetnje umarale. Nije mi se dalo nalaziti s prijateljicama koje bi me zabrinuto ispitivale o fakultetu. Moje tijelo je počelo osjećati senzacije i bolove na raznim mjestima, zbog čega sam hodočastila po zagrebačkim bolnicama. U glavi sam stvarala najgore scenarije, misleći kako sigurno imam ovo ili ono. Zašto mi doktorice i doktori govore da je sa mnom sve u redu i da je to samo stres? Pa to mi je i mrtva baba mogla reći za Boga miloga. Za što im služe sve te diplome i uređaji?! Kada mi jedna neurologinja, nakon mjesec dana detaljnih pretraga, nije znala reći zbog čega točno imam tenzijske glavobolje, savjetovala mi je da „nađem dečka jer ljubav liječi sve“. Da, pomislila sam, sve osim žena. Zašto mi ne vjeruju da mi nije dobro?

Osjećala sam se kao da sam sama usred velikog dubokog mračnog Tihog oceana, i kao da ne znam plivati. Proklinjala sve te tisuće vodenih trbušnjaka koje sam tijekom godina napravila, pa kako će mi oni sada pomoći kada ne vidim kopno... kada nemam snage za sljedeći zamah rukama. Prvi puta u životu sam se našla u perpetuoznom krugu panike i ravnodušnosti. Ovo nije bilo nešto što mogu istrčati, izvježbati, usavršiti. Ovu zapreku nisam mogla preskočiti novom niskokaloričnom dijetom.

x x x

Naš autonomni živčani sustav se dijeli na dva dijela, na simpatički i parasimpatički. Simpatikus poziva na akciju (fight/flight), a parasimpatikus nas vodi u smirivanje (rest/digest). Postoji nekoliko načina za bržu aktivaciju parasimpatikusa: vježbe disanja, lagano rastezanje glave i tijela, maženje s kućnim ljubimcem, boravak u prirodi... i hrana. Hranjenjem se pokreće niz procesa u tijelu – znate i same da se nakon obilnog obroka osjećate pospano i da se želite odmoriti. Nisam se mogla živcirati oko izmišljenih katastrofičnih scenarija niti uvjeravati samu sebe da imam sto i jednu bolest nakon dobrog obroka. Stoga, počela sam jesti i jesti...i jesti. Hrana je postala moja emocionalna štaka. Jela sam kada sam bila tužna, jela sam kada sam bila sretna, jela sam kada sam bila anksiozna, jela sam kada sam nešto slavila, jela sam kada mi je bilo dosadno – hrana je uvijek bila tu, poput najmekšeg oblaka topline koji će me brže umiriti od ljudskih bića. Na taj osjećaj sam se navikla, na osjećaj da sam puna i da ne mogu misliti ili raditi bilo što drugo dok se hrana razgrađuje u mom tijelu.

x x x

Izolacijsko doba korone mi je zapravo pomoglo da se iskreno zamislim nad svojim životom, da se zapitam jesam li zbilja sretna i hoću li ovako živjeti zauvijek. Iako sam na slikama i Insta pričama izgledala sretno, shvatila sam da mi je potrebna prava životna promjena. Natjerala sam se završiti fakultet, iseliti se iz roditeljskog doma i naći posao. Također sam se natjerala više kretati i jesti više povrća. Sve te velike životne promjene su urodile plodom, spasile su me. Postupno dovođenje fizičkog aspekta mog tijela u red je nešto za što će mi trebati dugo vremena, ne želim svoje tijelo kažnjavati keto ili veganskom dijetom, a pogotovo ne vrstama tjelovježbe koje ne volim.

Kada gledam svoje stare slike, iz doba kada sam bila uvjerena da ličim na trokrilni ormar, nasmijem se i rastužim. Aktivna i fit Ja je provela cijeli život misleći da je debela i da se mora još samo malo potruditi da smršavi. Pa najgora stvar koju žena može biti je biti debelom, zar ne? Žene i muškarci oko mene, filmovi i serije, časopisi, prijateljice i prijatelji, dečki, ti ljudi i njihova mišljenja o ženskoj ljepoti i vitkosti su me oblikovali. Upravo zato me zaboli me srce kada čujem vrijeđanje djevojaka koje se fokusiraju na fizički izgled – pa od malena nas se uči da je to najbitniji aspekt svake žene!

Poput zmije u visokoj travi koju niti ne vidiš, mizoginija je nečujna i suptilna, podla. Ona je bestjelesna. Ona je najgori neprijatelj jer je golom oku nevidljiva. Nevidljiva, a guši svojim tisućama godina starim lancima. Uspješno je ugmizala u svaku rupu, napuknuće, procijep, poru, u svako srce. Zašto se komentiraju naša malena tjelešca, zašto nam se glavice pune opasnim autodestruktivnim idejama? Zato da naučimo živjeti po tim pravilima pa da nas se kasnije ismijava – „Vidi ju kako je plitka, ona samo o tijelu brine, znaš curo, ima i bitnijih stvari od vanjskog izgleda“?  Tko je stavio sve te ideje o vitkosti, mladosti i ljepoti u moju glavu, u glavu moje majke, njezine majke prije nje i tako generacijama unatrag?

Ljudi govore da su žene koje brinu o svom izgledu plitke, dok istovremeno upozoravaju vlastite kćeri da ne budu ružne i debele. I to je život na koji smo osuđene, mi lijepe, mi ružne, mi vitke, mi debele – sve ne valjamo i zaslužujemo osudu.

Za kraj, podijelit ću par stvari koje su meni pomogle da se suočim sa svojim demonima i da krenem naprijed. Na društvenim mrežama prestanite pratiti ljude zbog kojih ćete se loše osjećati, prestanite pratiti i slijediti prodavače magle one koji će vam reći kako da izgubite deset kilograma u mjesec dana. Počnite promatrati vaše tijelo kao nešto unikatno, kao nešto što vas je spasilo mnogo puta, kao najbolji sustav na svijetu, kao hram. Istražujte što vam paše, što ne, i mijenjate ono što vam ne odgovara – bilo da mijenjate radno mjesto, psihologe, trenere, prijateljice ili partnere. Zdrav život ne uključuje samo puno povrća, uključuje promjene na svakom nivou. I budite nježne prema sebi, uvijek budite nježne prema sebi. Idite polako i nježno u nove pobjede. Vi to zaslužujete. Vaša savršena tijela to zaslužuju.

Petra Škarić