Tri priče o Čistačici

Tri priče o Čistačici

U vrijeme dok sam bila trudna s, trenutno, osmogodišnjim sinom, radila sam u maloj, ali utjecajnoj IT firmi sa šminkerskim uredima u Radničkoj u Zagrebu. Kao i svaka novopečena mama, imala sam sto briga, strepnji i želja, jer dijete u životu žene predstavlja veliki izazov, ne samo u smislu osobnog rasta, nego i u onom prizemnijem - ekonomskom. Moja priča sa fensi firmom nije imala happy ending, naime, tijekom trudnoće sam dobila otkaz, no dopušteno mi je da radim honorarno dokle budem mogla.

Jednog sam dana zaboravila uzeti nešto iz ureda i morala se vratiti po to nakon radnog vremena. Bilo je neobično ući u veliku staklenu zgradu izvan standardnog vremenskog intervala, opustjelu, ali ugodno tihu i mirnu. 

No, kada sam ušla u ured za ilustatore u kojem je jedan od 4 stola s najnovijim iMacom “pripadao” meni, iz kuta sobe radoznalo me gledala djevojčica s barbikom u ruci.

Iako zatečena, nisam to htjela pokazati, pa sam ju pozdravila i pitala kako je.

Uto je u prostoriju ušla čistačica, vukući težak usisavač za sobom, ispričavajući se i objašnjavajući mi kako je to njena kći.

Obje su bile vesele i opuštene, pa sam zaključila da djevojčica često pravi društvo mami dok radi.

Moj je trbuh u to vrijeme već bio znatnih dimenzija, s obzirom na to da sam bila u osmom mjesecu trudnoće, pa mi je ta draga žena zaželila puno sreće, a ja sam se njoj zahvalila na čišćenju koje je meni uvijek bilo savršeno (iako su se neki od kolega žalili što im pospremi razbacane sitnice na stolu). Bilo mi je drago da to mogu učiniti, jer ću uskoro zauvijek napustiti to mjesto.

***

Ova mi se crtica često pojavljuje u sjećanju otkad sam na Netflixu nenadano nabasala na seriju kojoj je protagonistkinja - čistačica! Iako će sada mnogi čitaoci pomisliti da se radi o seriji Maid, ustvari se radi o seriji Ethos, turskoj produkciji iz 2020! Iako foršpan serije ne najavljuje ništa u sadržaju što bi  ukazivalo na to da je prvo lice čistačica, kao da je to nešto sasvim uobičajeno, mene je ta činjenica oduševila jer se doista ne mogu sjetiti ijednog filma ili serije u kojoj bi glavni (ženski) lik bio baš čistačica.

Svaka strepnja da bi ta turska serija mogla biti nešto banalno poput uradaka koje gledamo u žanru “turska sapunica” na tvu, brzo me napustila. Naime, radi se o sjajnom, iako ponešto uljepšanom, prikazu suvremenog turskog društva i njegovih specifičnih klasnih i kulturalnih odnosa i razlika, a koje se najviše ocrtavaju u odnosu grad/selo, odnosno centar/periferija samog grada Istanbula u kojem se radnja događa.

Glavna nositeljica radnje - Meryem (Öykü Karayel), mlada žena pod hidžabom koja čisti i posprema kuće nekim bogatijim individuama iz centra grada, od kojih je jedan glazbeni producent u kojeg je potajno zaljubljena, lik je kroz koji dožvljavamo te specifične društvene kontradikcije. Meryem, iako naizgled zdrava i zadovoljna, ponekad se iz čista mira onesvješćuje i zbog toga kreće na psihoterapiju.

Njena psihoterapeutkinja Peri (Defne Kayalar) sušta je suprotnost Meryem. Emancipirana, obrazovana, s važnom karijerom, ona prepoznaje u Meryem sve ono što prezire u vlastitoj kulturi i počinje osjećati snažnu odbojnost prema pacijentici. Peri odmah osvještava tu odbojnost, nastojeći ju nadići profesionalnom etikom (ethos).

Iako je serija kompleksna i zadire u puno drugih problema, meni je ovaj odnos bio najzanimljiviji, a naročito mi se svidjela vrlo suptilna gluma Öykü Karayel, koja je svojim bistrim očima i svježim licem savršeno portretirala mladu ženu iz niže klase, koja je znatno pametnija i osjetljivija nego to smije pokazati. 

Meryem odmah osjeti Perinu nelagodu i pažljivo “kurira” informacije koje s njom dijeli, na neki način ju testirajući.

Peri je također oprezna prema samoj sebi, te kroz tijek serije prolazi katarzu i otvara se prema Meryem, a onda joj konačno i uspijeva pomoći.

Gledajući seriju, ne samo da smo (suprug i ja) bili oduševljeni njenom kvalitetom, nego smo uočili i koliko je tursko društvo slično hrvatskom, da ne kažem, ex jugoslavenskom. Kontrast bezlično ulickanog liberalnog Centra sa specifično grubom patrijarhalnom Periferijom, te sitni obiteljski rituali poput zajedničkog pijenja kave iz fildžana i jedenja domaće pite, nešto je što će mnogi s naših prostora itekako osjetiti “svojim”.

***

S obzirom na navedeno, ne treba čuditi da sam jedva dočekala pogledati još jednu tursku seriju također u Netflixovoj produkciji - Fatma (2021).

Za razliku od Ethosa, Fatmu odmah najavljuju kao potresnu dramu o čistačici koja postaje serijska ubojica. Ok, zaključujem da su čistačice u Turskoj nekako postale nacionalni simbol klasne i kulturne borbe. Zamišljam američku seriju sa čistačicom u glavnoj ulozi i….nekako mi ne uspijeva.

Sviđa mi se što serija ovaj put nosi njeno ime, ime koje u kontekstu uvoda u seriju zvuči zlokobno, pomalo kao “fetva”.

Uskoro se suočavam sa izrazom lica glavne glumice (Burcu Biricik), licem koje najviše od svega izražava tjeskobnu ravnodušnost osobe koja je dotakla dno.

Fatma je priča o ženi s margine društva, koja izgubi najvrednije u svom životu - svoje autistično dijete koje pogine tako što ga pregazi mladić u skupocjenom automobilu, simbolički ubijajući i Fatminu budućnost.

Fatmin život se pretvara u niz automatiziranih pokreta, ona funkcionira iz dana u dan, radi kao čistačica u tržnom centru i slično, a jedina joj je životna ambicija pronaći muža nedavno izašlog iz zatvora, ne bi li mu priopćila tužnu vijest o pogibiji djeteta.

U potrazi za mužem, upliće se u nekakav deal sa mafijašima, te prvo ubije jednog od njih, onda nekog tipa koji je ucjenjuje i prijeti…nakon toga ubije stanodavca koji ju seksualno uznemirava…i tako dalje. 

Fatma nema više što izgubiti i potpuno se predaje osveti. U svom ubilačkom pohodu iznimno je uspješna jer je, kao 35ogodišnja žena/čistačica u svijetlom mantilu i s maramom na glavi - antiteza glamura - potpuno nevidljiva, te uspijeva ubiti 5,6 muškaraca prije negoli policija uopće posumnja na nju.

 I u Fatmi, kao i u Ethosu, jako je naglašen kontrapunkt Istanbul/selo. A taj je odnos simbolično vidljiv i u odnosu Fatme i njene sestre Mine (Hazal Türesan). Sestra je pobjegla iz rodnog sela i radikalno nastoji zaboraviti porijeklo i djetinjstvo obilježeno silovanjem. Toliko radikalno da prekroji vlastito ime iz Emine u Mine i transformira se u potpuno novu osobu, bezbrižnu jet-settericu iz glavnog grada, a u tom pothvatu joj pomaže bogati suprug. 

Međutim, kako Fatma zbog neurološkog stanja djeteta mora preseliti u Istanbul, Mine se češće prisjeća svojih korijena nego što joj to odgovara, tako da svakako nastoji izbjegavati sestru i ničim joj ne pomaže.

Opet, tijekom serije, važan i kompleksan odnos dviju žena evoluira i pomaže objema da bolje razumiju i same sebe i jedna drugu.

Zanimljiva sličnost obiju serija jest i u tome da su muškarci uglavnom sporedni likovi, statisti, karikaturalno prikazani u svojoj muškoj sirovosti, ili tek bezvrijedne žrtve, dok su žene glavne nositeljice radnje, a njihovim likovima pridodana i šira društvena težina.

Ipak, dojma sam da je autor scenarija zagrabio malo više nego što je mogao, jer se serija povremeno zadržava na banalnom šoku zločina i ne uspijeva prikazati dovoljno kompleksno agoniju koja pogoni Fatmu. U naporu da ispriča sve fakte o životu Čistačice, nije ostalo prostora za finije slojeve karakterizacije likova.

Unatoč šokantnosti proživljenog od strane Jedne Obične Žene, to je tek nešto što proživljavaju mnoge žene i djevojčice, a serijski ženski zločin nad muškarcima kao odmazda tolika je rijetkost da se o tome može izmaštati tek odiozna, nevjerovatna krvava drama u rangu antičke tragedije.

***

Netom nakon što sam odgledala Fatmu, pojavila se serija Maid (2021)! Ono što mi je prije par tjedana bilo nezamislivo - američka serija o čistačici - postalo je stvarnost.

Seriju sam počela gledati s dosta pretpostavljenih zapleta i rješenja, prvenstveno u očekivanju da će cilj glavne junakinje Alex (Margaret Qualley) biti izlazak iz “uloge” čistačice, što nikako nije bio slučaj sa prethodne dvije, u kojima je bilo sasvim jasno da ni kada bi protagonistkinje promijenile posao, njihov društveni položaj ne bi postao ništa bolji.

U tom smislu, iako je ovo jedina od tri serije koja je autentična ženska priča ispričana iz prvog lica, odnosno snimljena prema memoarima Stephanie Land, to joj je donekle i ograničenje jer je fokusirana na dio marginaliziranih žena koje nisu potpuno klasno izolirane i zabetonirane. To priznaje i sama autorica scenarija kada kaže u intervjuu za Vox da njeno iskustvo sigurno nije previše usporedivo s iskustvom Crnih žena u situaciji poput njene. 

Emily Alford dobro primjećuje kako je očigledno da protagonistica ne pripada nižoj klasi jer joj njene stvarne pripadnice stalno moraju objašnjavati što joj se događa. Iz toga proizlazi potpuno logična usporedba Alex sa Pepeljugom, što seriju razotkriva kao pomalo licemjernu.

Ipak, sama produkcija je sjajno odrađena i gledateljice doista mogu uživati u odličnoj glumi i drugim filmskim sredstvima kojima se postiže empatija i identifikacija s glavnim likom. Osobito je dojmljiva suptilna upotreba fantastičnih scena koji režiji služe da “uđemo u glavu” protagonistice.

Najljepši dio serije definitivno je odnos Alex i njene kćeri, koji je toliko uvjerljivo odigran i prisan, kao da su zaista mama i kći. Taj odnos Alex daje snagu da izdrži i najgore izazove. 

Međutim, za razliku od ranije spomenutih serija, u ovoj nemamo središnji iscjeljujući odnos dviju odraslih žena. Iako odnos Alex i njene majke Paule (sjajna Andie MacDowel) sazrijeva, to se događa unatoč njegovoj realnoj toksičnosti, a ne kroz nju. Tako da izostaje afirmativna priča o ženskom prijateljstvu, no ono što dobivamo je razbijanje lanca generacijskog nasilja, jer Alex, za razliku od Paule koja bježi u vlastite svjetove; osvještava i verbalizira, a time i nadilazi proživljeno. Serija slično tretira i mušku stranu - ono što Seana čini boljim od prosječnog nasilnika jest konstantno podsjećanje samoga sebe da ne želi biti poput vlastite majke ovisnice.

Vrijednost ove serije nije toliko u autentičnosti iskaza o samom životu većine žena ili majki sa margina, nego u prikazu nepropusnosti birokracije, prekarnosti samohranog majčinstva i snazi muške nadmoći duboko ukorijenjene u sistemu - Alex izbjegava ono najgore, oduzimanje djeteta, samo zato jer Sean shvaća da mu je Maddy prevelik teret. Prema iskazima mnogih majki, takvi muškarci ipak puno češće tjeraju inat do kraja radije šteteći i vlastitoj djeci, samo da se osvete partnerici.

No, kako je Maid u mnogo čemu prilično štreberski rad, tako se u tome nije išlo do kraja.

Ali kako uopće očekivati autentičnu filmsku priču o onima koje nemaju nikakav pristup centrima moći, niti priliku artikulirati svoje probleme ili samo progovoriti o svojim životima tamo gdje ih doista možemo čuti i vidjeti?

Sve dok se to ne dogodi, najbolje što ćemo imati je prepričavanje takvih priča kroz muška usta (u Fatmi  i doslovno njen klijent pisac bilježi njenu priču) i snatrenje da će doći dan kada će Čistačica doista počistiti svijet od nametnika i eksploatatora.

Ksenija Kordić

Tagovi: ksenija kordić, serije, recenzija

Povezani članci

Rod, spol i klasa

Rod, spol i klasa

Prilog raspravi o klasnim odnosima među spolovima.

Majke kao poligon za kvazi-političko iživljavanje

Majke kao poligon za kvazi-političko iživljavanje

Prije nekoliko godina, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić uveo je, uz podršku Gradskog ureda za demografiju, mjeru kojom se jednom od roditelja u obitelji s barem troje djece, do napunjenih 15 godina…