Zašto rodnu ideologiju vole i lijevi i desni?

Zašto rodnu ideologiju vole i lijevi i desni?

Koncept 'rodnog identiteta' počiva na (krivoj!) pretpostavci da je pripadnost rodu nešto s čime se rađamo, a u koju vjeruju i konzervativni i liberalni. I jedni i drugi imaju želju zakonski regulirati fantazmagoriju zvanu 'rodni identitet'. Taj slučaj najbolje ilustrira ne samo sličnosti između konzervativne i liberalne frakcije dominantne ideologije, nego i njihovu upregnutost u održavanje statusa quo nejednakosti žena.

Malo što je u hrvatskoj politici javno, otvoreno i transparentno pa građankama i građanima često ne preostaje drugo no nagađati što je zbilja predmet političkih sukoba i tako (ne)dobrovoljno pristajati na uvijek već dodijeljenu nam ulogu puke publike. U toj ulozi promatrali smo i proceduru imenovanja novog ministra prosvjete, znanosti i sporta. Mediji su prenijeli izjavu budućeg ministra Vedrana Mornara, koju je dao pred nadležnim saborskim odborom, da želi razgovarati s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj o 'eventualno otvorenim pitanjima' u vezi uvođenja zdravstvenog odgoja u škole (kasnije je, sad već imenovani ministar, znakovito izjavio da preferira zdravstveno obrazovanje, a ne odgoj).
Reakcije na izraženu ministrovu namjeru kretale su se od manje ili više suzdržanog pozdravljanja njegove spremnosti na dijalog, preko kritičkih upozorenja da u prosvjeti ima problema čije rješavanje je važnije od odlaska Crkvi po 'savjete' pa do žestokih napada s pozicija 'sekularnosti'. Još uvijek se ne zna je li se najavljeni susret već dogodio ili nije, a još manje se zna koja su to 'eventualno otvorena pitanja'. Doduše, javnost je upoznata s činjenicom da Crkva i konzervativne udruge sebe predstavljaju kao zaštitnike i promotore 'tradicionalnih' vrijednosti hrvatskog društva i da se protive svemu što smatraju da tu tradiciju ugrožava, uključujući i zdravstveni odgoj kako ga je predložilo Ministarstvo prosvjete na čelu s bivšim ministrom Jovanovićem.
Iako nisu a priori protiv zdravstvenog odgoja, konzervativne udruge činile su sve da u društvu posiju moralnu paniku prigovarajući da program zdravstvenog odgoja promovira pedofiliju i homoseksualnost, da djecu od najranije dobi potiče na seksualnu aktivnost, da pitanje kontracepcije ne obrađuje na temelju znanstvenih spoznaja itd. U pomoć dokazivanju i širenju svojih optužbi, te su udruge zvale čak i američku konzervativnu autoricu Judith Reisman, koja je dobar dio svoje karijere komunikologinje posvetila istraživanju povezanosti svjetski poznatog seksologa Kinseya i istoimenog američkog Instituta s pokretom za promociju i legalizaciju pedofilije. Nakon dugotrajne kampanje koja je publiku ponekad oštro dijelila na dvije antagonističke strane, ni jedna od tih optužbi nije izdržala činjeničnu provjeru.

Pokazalo se, naime, da ništa od onog što su konzervativne udruge tvrdile, ne postoji u nastavnom programu zdravstvenog odgoja. Ipak, 'otvorena pitanja' očito i dalje postoje. Prema svemu sudeći, ona se zapravo odnose na ideologiju, specifično – 'rodnu ideologiju'. Simptomatično je da su u svim ostalim aspektima vodeću ulogu u kampanji (nota bene neuspješnoj) protiv zdravstvenog odgoja imale udruge i razne vigilantske skupine, a da se po ovom krucijalnom, ideološkom, pitanju, kao protagonist pojavljuje sama Katolička crkva. Da će se stvari razvijati u tom smjeru, dao je naslutiti i kardinal Bozanić u govoru prilikom posjeta jednoj zagrebačkoj gimnaziji, kad je rekao da se 'nova ideologija danas nameće na isti način kao nekad marksistička ideologija'.

Što je rodna ideologija?

Što je to 'rodna ideologija'? Kad bismo slučajne prolaznike/prolaznice pitali što je rod, vjerojatno bi većina njih odgovorila da je to jedna od kategorija po kojima razlikujemo imenice, odnosno zamjenice, tj. da nam gramatički rod govori je li subjekt / objekt radnje muškog, ženskog ili srednjeg roda. Drugi mogući odgovor bio bi da rodom označavamo osobe s kojima smo u obiteljskom odnosu. Teško da bi se itko sjetio da je rod alternativni pojam društvenih znanosti za spolne uloge, a sasvim je nevjerojatno da bi u toj anketi itko od prosječnih ljudi spomenuo razlikovanje spola kao biološke činjenice i roda kao društvene činjenice.
Odakle onda tolika zabrinutost Katoličke crkve zbog rodne ideologije u zdravstvenom odgoju, kad je prošireno razumijevanje značenja hrvatske riječi 'rod' tako daleko od ikakve ideologije? Da bi se to ustanovilo, dovoljno će biti da, kroz još jedan misaoni pokus, zamišljene slučajne prolaznice / prolaznike pitate smatraju li da spol predodređuje žene za poslove njege i skrbi, ili vjeruju li da su muškarci predodređeni za poziv svećenika zato što su muškog spola, ili je li podjela poslova na muške i ženske rezultat bioloških razlika između spolova ili rodne hijerarhije? Odgovori na ta i slična pitanja jesu izraz rodne ideologije, odnosno sustava ideja i stavova o ulogama muškaraca i žena u društvu. Zastupnici/e tih ideja najčešće nisu svjesni/e njihove ideologiziranosti i svoje poimanje spolnih uloga drže normalnim, ispravnim, poneki čak i 'prirodnim'. Zašto? Zato što funkcija ideologije i jest da bude koherentan idejni okvir za ravnanje svim vidovima aktiviteta individua i / ili društvenih skupina.
Iako u datoj epohi može koegzistirati više ideologija, samo je jedna prevladavajuća – ona čiji je generator dominantna skupina u datom društvu. Težnja dominantne društvene skupine nije samo da ostane dominantna, nego i da uvjeri sve ostale da je to u njihovu najboljem interesu. Drugim riječima, kroz proizvođenje i utiskivanje ideologije i svjetonazora koji opravdavaju socijalni i politički status quo njezine dominacije, ona teži uspostavljanju kulturne prevlasti (hegemonije).

Rat kultura učvršćuje kulturnu hegemoniju

S obzirom na to da kulturna hegemonija obuhvaća (ili teži obuhvatiti) društvo u totalitetu, nije neobično da postoje frakcije koje se međusobno bore za ideološko predvodništvo. Najpoznatije i najvidljivije takve ideološke frakcije su konzervativna (tradicionalistička) i liberalna (naprednjačka). Utjecaj koji one imaju u održavanju kulturne hegemonije je stalan, ali njegova veličina nije. Bitno je, međutim, znati da međusobni sukob tih dviju frakcija, koji ponekad prerasta u kulturni rat ili rat kultura, ne potkopava, nego upravo učvršćuje kulturnu hegemoniju. Kad govorimo o dominantnoj ideologiji epohe u kojoj živimo, njezin generator je, da bude sasvim jasno, neopatrijarhalni neoliberalni globalni korporativni kapitalizam, dok se središte kulturnog rata, iz kojeg se taj sukob širi globalno, trenutačno nalazi u SAD-u. Nije to nikakva teorija zavjere, nego pojednostavljen opis funkcioniranja globalne kulturne hegemonije neoliberalnog kapitalizma.
Za razumijevanje naše situacije to je važno znati, jer je takav kulturni rat izbio i u Hrvatskoj povodom uvođenja zdravstvenog odgoja, kao i povodom uvođenja definicije braka u Ustav. Na manifestnoj razini, između konzervativnih i liberalnih grupa civilnog društva vodio se sukob oko dijela programa zdravstvenog odgoja koji se odnosi na ljudsku reprodukciju i seksualnost te spolne / rodne uloge koje su s njima povezane. Na latentnoj razini, ispod površine, događao se i još se događa sukob za vodeće mjesto u kulturnoj hegemoniji, konkretno za vodeću ulogu u definiranju i proizvođenju rodne ideologije.
Mnogo toga u izvedbi kulturne hegemonije ovisi o rodnoj ideologiji. Primjerice, hoće li se prostitucija kriminalizirati ili legalizirati; hoće li se pornografija regulirati ili zabraniti; hoće li se pobačaj zabraniti, ograničavati ili omogućiti kao privatna odluka; hoće li se institucija braka održavati njegovom liberalizacijom ili zaštitom njegove heteronormativnosti itd. Od nedavno, o rodnoj ideologiji ovisi i pravna regulacija tzv. rodnog identiteta. Ima mnogo razloga zbog kojih se ni tradicionalisti ni liberalni nisu usprotivili uvođenju ove potpuno imaginarne kategorije u zakone. Najvažniji je taj što u njihovu shvaćanju 'rodnog identiteta' ne postoje suštinske, već samo ideološke razlike. Nadali su se, dakle, da će im pobjeda u kulturnom ratu omogućiti da upravo oni budu ti koji će odrediti kako će se regulirati 'rodni identitet' – taj kamen temeljac rodne ideologije.

rodne politike

Konzervativci i liberali upregnuti u održavanje statusa quo nejednakosti žena

Slučaj 'rodnog identiteta' najbolje ilustrira ne samo sličnosti između konzervativne i liberalne frakcije dominantne ideologije, nego i njihovu upregnutost u održavanje statusa quo nejednakosti žena. Znajući da je za konzervativce rod idealni odraz spolne razlike, a da liberalno stajalište uzima rod kao odraz individualnog spolnog ideala, postaje jasno zašto je i jednima i drugima važno da se 'rodni identitet' zakonski zacementira.
Ni jedno od ta dva stajališta, naime, ne dovodi u pitanje funkciju roda - isporučivanja hijerarhijske nejednakosti muškaraca i žena - ni njegov materijalni sadržaj - objektifikaciju i dehumanizaciju žena zbog toga što su rođene kao žene. Upravo suprotno, neoliberalni neopatrijarhalni kapitalizam potražuje ideologije(u) koje(a) će proizvoditi pristanak na uklanjanje svih prepreka pristupu i neometanom i neograničenom iskorištavanju prirodnih i ljudskih resursa. I dobiva ih: u konzervativnoj varijanti 'prirodno' je na žene gledati kao na objekt / resurs, a u liberalnoj je to poželjno ('sexy'). Stoga je svaka dodatna garancija održavanja statusa quo rodnog režima više nego dobrodošla.
Uvođenje 'rodnog identiteta' u zakone je jedna takva garancija. Koncept 'rodnog identiteta' počiva na (krivoj!) pretpostavci da je pripadnost rodu nešto s čime se rađamo, a u koju vjeruju i konzervativni i liberalni. I jedni i drugi imaju želju zakonski regulirati fantazmagoriju zvanu 'rodni identitet' – konzervativni tako da onemoguće bilo kakvo odstupanje od, po njima uvijek već postojeće i 'prirodne', istovjetnosti spola i roda, a liberalni tako da omoguće svakom pojedincu / pojedinki da tu istovjetnost artificijelno ostvari. Rodna neprilagođenost ili odbijanje ispunjavanja spolnih uloga, za konzervativne je znak neuspjele ili pogrešne socijalizacije, a za liberalne neuspjele ili pogrešne biologije. U unaprijed zadanom okviru neoliberalne neopatrijarhalne seksualne (anti)politike, gdje je funkcija rodnog režima da se zna, slobodno rečeno - tko koga fuka, a tko je od koga fukan(a) - ideološki rat vodi se oko toga hoće li rod biti u funkciji spola ili će spol biti u funkciji roda, ali tako da se u prije spomenutoj relaciji ništa ne promijeni.

Jovanović je vodio rat u kojem je poraz pretrpjelo društvo

Zato nikog ne treba čuditi što je upravo zdravstveni odgoj poslužio kao poprište kulturnog rata između domaćih konzervativnih i liberalnih snaga. Konzervativni i liberalni borili su se da osvoje ideološku prevlast nad modulom Spolna / rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje. Bivši ministar igrao je na kartu kulturnog rata. Prvo: kad je dopustio da se problematiziranje odnosa spola i roda uopće uključi u program čija je svrha da učenicima prenosi sadržaje koji se tiču zdravlja. Pojmovi rod i ravnopravnost tiču se političke kulture ili, u najboljem slučaju, zdravlja društva. Drugo: kad je u javnoj raspravi favorizirao jedne udruge civilnog društva, a napadao ili isključivao druge. U javnosti je postojao dojam da obrazovnu politiku ne vodi javna vlast, nego grupacija koju nitko za taj posao nije izabrao. Osim što je time prouzročio podjelu političkog tijela na prijatelje i neprijatelje, počinio je i nedopustive proceduralne pogreške, zbog kojih je na kraju bio primoran reterirati. To je razočaralo liberalne, ali nije zadovoljilo konzervativne, jer kompromis za svaku od tih strana znači poraz.

Najveći poraz pretrpjelo je ipak društvo, jer mu obrazovni sustav umjesto znanja, sada isporučuje ideološki preparirane polu-(dez)informacije tj. postaje disfunkcionalan. Poraženo je i političko, jer delegiranje političkih funkcija sferi partikularnih interesa znači gubitak moći isporučivanja dobra za najveći broj ljudi. Novi ministar dobio je priliku da stvari u resoru obrazovanja vrati na njihovo pravo mjesto. Njegova izjava da bi škola trebala učenike i učenice obrazovati za zdravlje, a ne odgajati, ukazuje na to da je svjestan pogubnosti kulturne hegemonije za funkcioniranje obrazovnog sustava i da želi spriječiti da nastavni programi budu poprišta ideološkog rata. To će postići samo ako ingerencije nad njima vrati obrazovnom sustavu. Organizacije civilnog društva (uključujući i Crkvu), s raznim ekspertima i eksperticama, mogu na ravnopravnoj i transparentnoj osnovi informirati javnu raspravu, ali nitko od njih ne smije služiti kao alibi (ne)djelovanju legitimno izabranih javnih vlasti. Ne razumjeti to znači ne razumjeti ni funkciju politike niti funkciju obrazovanja.

Katarina Vidović

Tekst je prvi put objavljen OVDJE 28.6.2014.

Tagovi: rod, katarina vidović