Zašto nisam išla na Prajd

I kreće tako: „Mi – transrodne, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, gejevi i lezbijke [...]’’. Sveprihvaćajući deponij identiteta, dubinski povezanih ideološkim jednoumljem, u maniri rainbow fašizma opominje: „Danas se čak i u našim krugovima javljaju petokolonaške transfobne demagoginje i redikuli. Ali ovo nije njihovih dvadeset godina i nitko od njih neće doživjeti dan kad će se naša zajednica odreći svojih nebinarnih i trans sestara i braće.’’ Iliti ga, mi, homoseksualne žene i muškarci i ne-queer biseksualne osobe nismo dobrodošli. Ovo nije povorka za nas. Naše isključive spolne orijentacije, naša proživljena materijalna stvarnost, naša borba sa dubinski homofobnim i intrinzično mizoginim društvom, nisu dobrodošli. Ali, oni su dobrodošli koristiti nas kao lake mete na prvoj crti obrane, naša iskustva i naše postojanje kao paravan za sijanje netrpeljivosti i regresivnih ideja roda. A ako slučajno netko prolomi glavu i glasno se zapita, „Ma nije li ovo sve pomalo suludo?’’ - marš van, transfobno smeće jedno!

 Lezbijka je prljava riječ, ne znam jeste li znali? Lezbijka je ono kada se dvije plavuše, kojima je nametnuto da im smisao života bude nalikovati na organske lutke na napuhavanje, međusobno natežu konjskim dildom dok neki nejebi, drkađije, s druge strane ekrana bjesomučno masturbiraju na samu scenu, već jedno deseti put taj dan. Lezbijka je i kad neki od tih nejeba, drkađija, odluči javno se proglasiti ženom i, u maniri cestovne prostituke iz trećerazrednog kriminalističkog filma, odluči naokolo po evropskim prajdovima utjerivati strah u kosti, ili pak fizički nasrtati na ’tamo-neke-muškobanjaste-kravetine’ koje su, eto, zlokobno odlučile cijelom svijetu poručiti da suhonjavom kurcu nije mjesto u lezbijskoj spavaćoj sobi, bio on među nogama muškarca ili onoga koji se ženom identificira.

 Ima nečeg istinski bizarnog u tom transrodnom pokretu. Rod, koji se dobru polovicu 20. stoljeća smatrao društvenim fenomenom, svojevrsnim apstraktnim sustavom vrijednosti i pravila i koji se, u maniri samog društva i kulture koja ga okružuje, nametao osobama na temelju njihovog spola, odjednom je postao nekakva apriorna esencija, nešto što prethodi materijalnom oličenju života i ponekad krivo nastani ospoljena tijela. Jerbo, taj duh, tako jadan, zatočen u tom tijelu, jedino na površinu može isplivati ako ga se, uz pomoć suvremene medicine, materijalizira kozmetičkom augmentacijom tijela spolnim hormonima i kirurškim zahvatima. I tako ta orodnjena duša pronalazi svoju slobodu iz spolno uvjetovanog zatvora tako što napokon (!) može performirati rodne obrasce odijevanja, gestikulacije, govorne infleksije za koje je oduvijek bila predodređena da izvodi. Esencija prije egzistencije.

 I tako će jedan lokalni fetišista, što li, strejt muškarac koji u potrazi za svojim identitetom u posljednje vrijeme LARP-a lezbijku, cerekati se sa natpisom „Fuck off TERF’’, jasno dajući do znanja tim nekim muškobanjastim kravetinama koje ne preferiraju kurac u svojoj postelji da im ovdje nije mjesto. Na kraju dana, njegovo je bogomdano pravo, kao muškarca, da kolonizira prostore, što fizičke, što mentalne, a ako mu se stvori želja da bude homoseksualnom ženom, tko smo mi, tamo neki gestatori, menstruatori, cerviks-nosači, da mu to pravo opovrgnemo?

(izvor: Ponosni Zagreb)

Te će paralelno s tim, u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj povorci, jedan takav fetištista marširati s transparentima na kojima poziva na ubojstvo autorice J. K. Rowling, neki drugi će se podrobnije uloviti u koštac s tematikom pa s majicom na kojoj piše „Kill the TERF!’’ davati do znanja da muškobanjastim kravetinama ovdje zaista nije mjesto.

S druge će strane, negdje na francuskim ulicama, te iste maskulino-prezentirajuće vimeno-imačice biti verbalno i fizički napadnute jer su se, zamisli ti vraga, udostojile pred bogom i ljudima reći da lezbijke nisu queer (zanimljivo kako je zahtijevati da se ne nameću identiteti s kojima se određena skupina ne poistovjećuje, jednosmjerno pravo isključivo trans populacije) i da lezbijke ne vole penis. Vražja provokacija vražjih žena. Zaslužile su sve što ih je snašlo.

(Izvor: Mr Mondialisation; 25.4. 2021. Pariz, Dan lezbijske vidljivosti)

I tako će pošteni akademici, svi mahom komparatisti i filozofi, umjetnici i novinari, lamentirati kako su spolne kategorije tako isključive i tako društveno konstruirane. (Kao da za anizogamiju i spolni dimorfizam nikada nisu čuli.) I pozvat će se na tu šaku bijede biologa koji su, eto, objavili rad u kojem tvrde da je spol spektar, na isti način kao što će se neki religijski fanatici pozivati na rad tamo nekog biologa kreacionista, fizičara ravnozemljaša ili geologa koji tvrdi da su klimatske promjene izmišljotina.

Jer zašto definirati ženu kao ljudsku jedinku ženskoga spola (i lezbijku tom misaonom linijom kao homoseksualnu ženu), kada se ista ta imenica može definirati kao unutrašnji osjećaj baziran na subjektivnoj percepciji (a ne proživljenom iskustvu i materijalnoj stvarnosti) muškaraca sa poremećajem identiteta?

I ti će vrli, pošteni akademici, svi mahom humanisti, feministi, sekularisti, mjesecima, što li, godinama, ulaziti u dubiozne debate o tome što žena jest i što spolna orijentacija jest. No, nekako mi se čini, da na kraju dana, svi znamo što žena zapravo jest.

Jako dobro znamo što žena jest kada istu želimo dehumanizirati. Znamo prepoznati ženu kada joj dovikujemo da je kurva ili drolja (zanimljivo da će često takve uvrede napustiti usta onih koji prostituciju, pardon, „seks rad’’, smatraju nečim oslobađajućim i osnažujućim za ženu). Znamo prepoznati ženu kada njezinu pojavu ukrašavamo epitetima poput: koza, kokoš, krava, kuja (zanimljivo kako se isključivo koriste nazivi ženki određene životinjske vrste). Znamo prepoznati ženu kada istoj jebemo mater (a ne oca) i znamo što žena jest kada nekoga želimo obezvrijediti nazivajući ga pizdom. Čitav kompleks uvreda i prostota nam se vrti oko žena i ženskog tijela, ali se čudimo kao pura dreku kada netko istu pokušava objektivno opisati.

Oni monstrumi, koji su pred nekih deset godina onesvještenoj djevojci uguravali kuhinjske aparate u vaginu, znali su što je žena. I ovi nedavno, koji su grupno silovali 14-godišnju djevojčicu, isto su znali. I oni koji su za kutije cigareta kupovali seksualne usluge maloljetnica u domu za nezbrinutu djecu isto su znali, pobogu, pa strejt su. Oni ginekolozi u SAD-u, koji su početkom 20. stoljeća vivisektirali crnkinje kako bi pobliže mogli promotriti ženski reproduktivni sustav, znali su što je žena (ali te žene nisu bile ljudi, u tome je cijela caka). Zna se što je žena kada je se prisilno uda u devetoj godini života za odraslog muškarca, te umre od posljedica unutarnjeg krvarenja nakon prve bračne noći. Zna se što je žena kada je se na pod prašnjave kolibe rasčetvori i na živo joj se reže tupim žiletom ili komadićem stakla klitoris i vulva. Ili peglaju grudi. Ili zamataju stopala. Zna se što su žene kada ih se kao rasplodne krave drži u hangarima diljem Afrike kako bi mogle zadovoljiti malenkost zapadnog čovjeka za surogat djete. Kada ih se otima iz njihovih sela i prodaje diljem čitave planete u seksualno roblje. Kada ih se selektivno abortira. Ili pak ubije netom nakon rođenja.  Zna se što je žena kada joj se nameću nerealni standardi izgleda kako bi kozmetička i estetsko-kirurška industrija mogla profitirati na njihovoj tjelesnoj disocijaciji. Ili prodati sredstva za depilaciju i uklanjanje celulita. Najterati ih na rigorozne dijete kako bi mogle nalikovati jednom specifičnom fenotipu.

Na kraju krajeva, sve nas je žena rodila i bilo bi krajnje vrijeme da odrastete i prekinete izvoditi bijesne gliste.

Znala je grupa mangupa što je žena kada su mene i prijateljicu opkolili i napali me zbog mojeg percipiranog lezbijstva, i dok je ona bespomoćno zapomagala „Pa koji vam je kurac, ona je žena?!’’, jedan od njih joj je hladno odgovorio: „Ako hoće da je tretiramo kao ženu, neka izgleda i počne se ponašati kao žena.’’

I u ovome leži sukus svega. Naravno da će muškarac znati kako je to biti ženom i moći biti ženom, kada je on taj koji definira kako žena izgleda i kako se žena ponaša. Dok god je žena ideja u muškoj glavi, pravila igre će uvijek ići u korist onima koji ista definiraju. Time, nažalost, vodimo unaprijed izgubljenu bitku.

****************************

I za ovaj ću prajd, kao i mnoge druge, ostati doma. Nije mi tamo mjesto. Meni, kao rodno nekonformnoj, homoseksualnoj ženi, tamo nije mjesto, a upitno je je li ikad zaista bilo.

Nisam licemjerna. Ne želim rame uz rame koračati s ljudima koje već pomalo prezirem. Apsurdno mi je to što smo svi spremni skočiti na noge i osuditi maligne projekcije nečije internalizirane homofobije, kao nekoga poput onog mađarskog političara kojemu je očigledno krajnji cilj bio ponovna kriminalizacija homoseksualnosti (dok je redovito sudjelovao u gej orgijama), a svi mukte gledamo u suprotnu stranu kada te iste ormaruše unisono podržavaju trans pokret. Zašto ćemo jedno oštro osuditi, a drugo slaviti kao najprogresivniji čin suvremenog društva? Pa, eto, zato što, kao što je onovremeno bilo onih koji su svom silom podržavali lobotomizaciju nepoćudnih, tako danas imamo onih koji će sa žarom kakvog križara u pohodu na svetu zemlju podržavati kemijsku kastraciju i tjelesnu mutilaciju rodno-nekonformne, mahom homoseksualne mladeži. Lakše je pomesti pod tepih, gurnuti prste u uši i praviti se da je svijet obojan spektrom ružičaste boje. I tapštati se po ramenu kako činiš dobru stvar, kao što su se onovremeno neki drugi tapštali po ramenu dok su se u pozadini čuli posljednji urlici žena zapaljenih na lomači.

Ali, nećemo vam ostati dužne. Gledamo vas i čekamo. Ploča se pomalo okreće, što se jasno vidi u pojačanom intenzitetu agresivnog nametanja transrodnosti kroz zakonodavni sustav i medije. Poslednji trzaji mrtvaca, što bi rekli.

Počnite pomalo pripremati opravdanja zašto ste podržavali deplatformizaciju i ušutkavanje žena koje su se usudile reći da je car gol. Zašto ste podržavali transiranje djece i traumatiziranih homoseksualnih žena i muškaraca i na mala vrata pustili seksualne predatore u isključivo ženske prostore. Baš me zanima koliko vam je debeo obraz.

A za žene koje ovo čitaju, ne očajavajte. Znam kakav je osjećaj kada u grozomornoj silini užasa koje pripadnice našeg spola proživljavaju, ne umiješ vidjeti ni tračak nade i svjetlosti. No, imajte na umu da do pre ne tako davno, nošenje hlača bi vas koštalo batinjanja na ulici, dok ih danas većina nas navlači bez da se uopće osvrnemo na to. Do ne pre tako davno, nismo imale pristup obrazovanju, a danas činimo natpolovičnu većinu visokoškolovanih. Do ne pre tako davno, kriminalno djelo silovanja nije niti postojalo u zakonodavnom sustavu, a danas se cijela regija trese pod pritiskom žena koja su se usudile prstom uprijeti u svoje zlostavljače.

Dobar dio puta smo prešle i još je dalek put pred nas i ovo turbulentno razdoblje treba promatrati kao svojevrsnu metamorfozu iz koje ćemo izaći snažnije, organiziranije i mudrije. I ponosite se danas, kao što biste se trebale ponositi svaki dan, jer ste tu, jer ste preživjele, i jer se i dalje borite za bolje sutra.

(izvor: https://instagram.com/resistancelesbienne)

-tamo neka muškobanjasta kravetina