Zašto žene lažu da vole nogomet

Najvažnija sporedna stvar na svijetu opet kvari ljeto

„Zdrav duh u zdravom tijelu, Modrić prvi u nogometu“, rekao je rimski pjesnik Juvenal u prvom stoljeću nove ere i bio je u pravu. Hrvati vole misliti da su prvi u nogometu, pa i u ostalim stvarima. Kojim stvarima pitate se – to nije bitno, ono što je bitno su naši Vatreni! 

Vatreni, poput vječne vatre sa svojim dresovima na kvadratiće, oh Vatreni, hvala vam na svemu. Hvala vam na gubitcima, na pobjedama, na suzama i na smijehu, hvala na svemu što ste učinili za nas... tek sada svi znaju za Hrvatsku. Nebitno je to što smo turistička zemlja, što svi na planeti imaju internet i karte te odavno znaju gdje smo, ne ne, sada zbog VATRENIH svi znaju za nas.

Nogomet, slatko nazvan najvažnijom sporednom stvari na svijetu od onih koji mlate masne pare na njemu, zaluđuje naciju još jednom. Zašto? Nemojte mene pitati, ja nemam veze s našim svijetom kriminala sporta. Dok gledam navijačke reklame, u kojima visoki i snažni muškarci reže poput oštrih pasa uvjeravajući nas jednom za svagda da je pravi talent potpuno nebitan svijetu reklama i medija, počinjem se pitati glavno pitanje svake prave feministkinje – a što je sa ženama?

Ne, ozbiljno, što je sa ženama? Zašto nam iskaču članci na ženskim portalima o tome što je neki od naših nogometaša (vidite da ih sve poimence znam navesti) rekao ili napravio? Od kada nas boli kofer za to što oni misle, pričaju i rade (i molim vas nemojte mi nabijati Svjetsko prvenstvo 2018. na nos, hvala)? 

Nogometaši, njihove manekene, njihova djeca, njihova mjesta prebivališta van Hrvatske jer čak i oni bježe od nas... gdje je tu prava zanimljivost? Koliko od vas je gledalo intervju s nogometašima (ili bilo kojim drugim sportašima) i razveselilo se nepresušnom vrelu znanja koje je u rijekama zavidnog vokabulara teklo iz njihovih ustašaca? 

Tko je donio odluku da se ženski portali zanimaju za njih? Smeta me to što na muškim portalima ne vidim istu dozu zanimanja i entuzijazma za „ženske“ sportove. 

Previše muškaraca odbacuje ženske sportove jer misle da žene nisu toliko „atletski građene“ kao muškarci. Sav sport, pa i nogomet kao takav, puno je više od puke građe. To je također vještina, volja, kvocijent inteligencije, intenzitet, konkurentnost, odlučnost i sportski duh – a sve to nogometašice i sportašice posjeduju jednako kao i muškarci.

Na internetskim forumima ne nedostaje zastrašujućih i uvredljivih opisa nogometašica i ženskog nogometa.

Nogometašice se opisuju kao spore, smiješne, djetinjaste i fizički slabe. Opisane su ili kao ružne i lezbijke ili kao lijepe i seksi – stoga ih vrijedi gledati. Ne znaju apsolutno ništa o tehnici, ne mogu pravilno šutnuti loptu i nemaju sportsku inteligenciju. Toliko su izuzetno loše igračice da je jednostavno previše dosadno gledati ih. Vrhunska ženska nogometna momčad može biti lako pobijeđena od ekipe 15-godišnjih dečki.

Glavni argument u raspravama jest taj da ženski nogomet nije pravi nogomet – cijela igra je loše kvalitete jer žensko tijelo nije sposobno za igru na isti način kao i muško tijelo. Jedan prijedlog forumaša je pustiti žene da igraju na manjim terenima s manjim golovima i manje teškom loptom.

Ženski nogomet se neprestano uspoređuje s muškim, ali nikad mu ne dolazi niti do koljena. Ženski nogomet predstavljen je kao nešto drugačije, nešto spolno zasnovano na tjelesnim nedostacima žena i nedostatku mentalne sposobnosti – on se ne može mjeriti s muškim nogometom. 

Neki ljudi misle da ako muškarcima oduzmete nogomet, oduzmete i njihov identitet. Mnogi muškarci ne vole činjenicu da žene ulaze na njihova mjesta i traže svoja prava. Muškarci žele imati nogomet samo za sebe i boje se da nisu jedini koji definiraju nogomet.

To je vrsta biološkog determinizma u kojem se žene i žensko tijelo ne smatraju dijelom općeg i univerzalnog. To je lose-lose situacija za žene. Ako igrate nogomet poput muškarca, opisane ste kao lezbijka ili kao treći spol. Ako ste ženstvene, smatrat će vas lijepima i privlačnima za muški pogled, ali nesposobnima za igru.

Upravo zato mi nije jasno zašto se žene pretvaraju da uživaju u muškom nogometu. Sve te navijačice na društvenim mrežama, odjevene u dresove, našminkana lica u bojama naših Vatrenih, zaluđeno vrište kao da su dobile jackpot na lotu kada mršavi Hrvat potrči za loptom... s ostalim mršavim Hrvatima. 

Što ih ne vrijeđa činjenica da muškarci uvijek pljuju po ženama i našim sposobnostima, što ne smatraju ženski nogomet pravim sportom, što se u ženski nogomet ne ulaže niti približno kao u muški? Onda se sjetim da i one same, te vatrene navijačice Vatrenih, nemaju pozitivnih stvari za reći o ženskom nogometu i našoj ženskoj nogometnoj reprezentaciji (sigurno niti ne znaju da ju imamo).

Što ih ne plaši činjenica da će ih njihov dragi prebiti ako njegov tim izgubi?

Nije li zanimljivo to kako su muški interesi i hobiji univerzalni, što sve i svi uživamo u njima? Zašto nije isto i sa ženskim interesima i hobijima? 

Sve te žene, te supruge, zaručnice i djevojke koje sjede kraj svojih muškaraca i bodre naše nogometaše skupa s njima, nikad se ne zapitaju: „A zašto on ne sjedi sa mnom i prati kada mene nešto zanima? Zašto je njegov interes zajednički interes, a moj interes je ženski? Zašto je uopće loše imati ženske interese?“

Na kraju, bitno je napomenuti da vam nitko ne brani da gledate nogomet. Bodrite i veselite se pobjedi ovih ili onih – ako vam to donosi sreću, drago mi je i trebate uživati u stvarima koje su vam drage. Međutim, ponekad je dobro stati na loptu i zapitati se zašto znate imena naših nogometaša, njihovih supruga i djece, a nemate blagog pojma o našim nogometašicama.

Ako volite nogomet kao takav, ne treba vam biti važno tko ga igra i što ima među nogama, bitno je da se igra.

Mia Vodopija